StoryEditor
politički rašomon

BiH pred (bes)konačnim rješenjima: Čekajući velikog ujaka iz Amerike

Piše Josip Jović  /  02.12.2021., 10:02h
Svi akteri BiH - krize u međusobnom stanju potpune neiskrnosti i nepovjerenja očekuju neku odluku međunarodne zajednice, ponaviše SAD-a, kao nekog suca koji će baš za njih dosuditi penal i tako riješiti utakmicu u njihovu korist. A međunarodni predstavnici koji posljednjih tjedana pokazuju pojačani angažman, unose više zbrke nego jasnoće

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik

Kad su u pitanju političke prilike u Bosni i Hercegovini ipak je konačno pstignuta visoka suglasnost svih aktera. Svi se, naime, slažu kako je stanje teško i nikad gore još tamo od '95., kako ovoj državi prijeti opasnost raspada i kako su rezulati međunarodnog posredovanja i intervencionizma slabi, ili nikakvi. Za poziciju triju naroda, odnosno njihovih političkih predstavnika, karakteristčna su također četiri istovjetna pristupa. Svi govore jedno, a misle drugo, svi se pozivaju na Dayton, a svatko ga tumači na svoj način, između njih vlada totalno nepovjerenje i sumnja te, napokon, svi očekuju neku odluku međunarodne zajednice, ponaviše SAD-a, kao nekog suca koji će baš za njih dosuditi penal i takor riješiti utakmicu u njihovu korist.

Nije problem samo u Dodiku

Milorad Dodik ozbiljno prijeti dezavuiranjem zajedničke države tako što bi od nje preuzeo vojsku, carine, sigurnosne službe i pravosuđe, a Sarajevu bi ostavio, eventualno, vanjsku politku i vanjsku trgovinu i dva odgovarajuća ministra, što bi praktički značilo krupan korak prema konačnoj disoluciji. I nije problem samo u Dodiku, kako se obično misli, pa bi u skladu s takvim mišljenjem ovog korpulentnog Srbina, navodno hrvatskog podrijetla, trebalo samo maknuti i sve bi bilo u redu. No, on ima potporu naroda u Republici Srpskoj i ne treba sumnjati kako iza njega stoji Aleksandar Vučić i ostali autori „srpskog sveta“, dio zemalja EU, kao i Rusija koja nije ona Rusija iz Jeljcinova doba, a kako vidimo Dodika s uvažavanjem i državničkim počastima prima čak i Tayyip Erdogan u Carigradu. Pa ako hoće napustiti BiH, trebao bi mu netko reći: može ali bez gradova i općina u kojima su Srbi prije rata bili manjina i koje su silom i etničkim čišćenjem zauzeli, može ali bez Bosankog Broda, Srebrencie, Višegrada, Zvornika... Dodik traži, dakle, dosljedno poštivanje Daytona i djelomice ima pravo (zaista, zajednička vojska nije tim sporazumom predviđena) a zapravo radi na odcjepljenju.

Nimalo iskrenija nije ni bošnjačka strana priče, koja je prilično suglasna, bez obzira radi li se o političarima, intelektualcima ili novinarima. Svi oni, s rijetkim izuzecima, neprestano ponavljaju prozirnu mantru o građanskoj državi, a stvarno sanjaju i žele unitarizaciju, prevlast i islamizaciju. Zagovornici građanskog društva nisu krili svoje oduševljenje nakon objave rezultata posljednjeg popisa pučanstva po kojima su Bošnjaci-muslimani prešli brojku od pedeset posto. Hrvatima u Federaciji ne bi dali ni minimum minimuma, što je posve neshvatljivo, jer ne bi im kruna s glave pala ako bi Hrvati sami birali svog člana Predsjedništva i zastupnike u Dom naroda.

Izgleda da je Bakir Izetbegović spreman na kompromis, ali na svoj način: Dozvolit ćemo Hrvatima da izaberu svog člana Predsjedništva ali Domu naroda treba oduzeti nadležnosti koje ima. To je neka vrsta kompromisa između slobode i ropstva, kakva se, hipotetski, nudi čovjeku vezanih ruku. Oslobodit ćemo ti jednu ruku, ali će druga ostati vezana. Nisu Hrvati trebali igrati sa Zagrebom i Beogradom, kao da ih s dozom prijetnje, prekorava Bakir. Draganu Čoviću zamjera povezanost s Miloradom Dodikom, ali je zapravo na tu suradnju, zahvaljujući nerazumijevanju nedobronamjernih federalnih partnera, Čović naprosto natjeran.

Ratničke trube

Dodik i Čović su nedavno unakrsno posjetili Zagreb i Beograd, što je dodatno razgnjavilo bošnjačku scenu. Mustafa Cerić, utjecajni bivši poglavar Islamske zajednice misli kao bi sve bilo riješeno i lako dogovreno kad bi se Beograd i Zagreb prestali miješati u unutarnje stvari Bosne i Herecegovine. Ali kad Izetbegović pohodi Istanbul onda je sve u redu, onda je to normalno i poželjno. Za posljednjeg susreta s Bošnjacima koji žive u Turskoj, Erdogan je poručio: „BiH ima posebeno mjesto u srcu turske nacije... od sada ćemo još snažnije stati uz svoju muslimansku braću“. Tako, više nije riječ o građanima nego o muslimanima. Izetbegović stariji, podsjećamo, ostavio je tom i takvom Erdoganu Bosnu u amanet.

Bakir Izetbegović, koji je, kao i njegov rahmetli otac, poznat po tome što prihvaća pa napušta dogovoreno, u posljednje vrijeme ističe kako je „izvorni Dayton“ fikcija. Protivi se etničkom načelu konstitucije, ali usto napominje kako manjina ne može vladati većinom (trebalo bi, valjda, obrnuto) te precizno prebrojava koliko na istaknutim pozicijama u Federaciji ima Bošnjaka, a koliko Hrvata. U Luxemburgu i Berlinu poziva Bošnjake da iziđu na izbore kako bi osigurali što veći broj bošnjačkih mandata u entiteskim parlamentima. Posebno eklatantan primjer licemjerstva su izborna pravila za grad Mostar. Bošnjaci su se, naime, grčevito borili i izborii da ovaj grad na Neretvi bude podijeljen u nekoliko etnički zaokruženih izbornih jednica. Tu su, dakle, odstupili od visoko postavljenog građanskog principa u strahu da budu preglasani. Od Dodika traže poštivanje odluka Ustavnog suda, ali bojkotriraju onu koja se odnosi na „predmet Ljubić“ o legitimnom predstavljanju naroda.

Iz Sarajeva stižu i ratne prijetnje, spominju se vojni i politički potencijali kojima raspolažu sarajevske institucije, a rečeni Cerić upozorava kako u slučaju kompliciranja prilika neće mirno stajati muslimani širom svijeta pa ni oni u Rusiji i Francuskoj. Dok Izetbegović dijeli probosanske od protubosanskih snaga, naravno prema svojim kriterijima, Cerić poziva na buđenje Bošnjaka (opet, nema više građana), na okupljanje u jednu frontu i oko jednog lidera u obrani „teritorijalnog integriteta bosanske države“, a protiv dva prijeteća Golijata. Hercegovina je ispuštena, točnije podrazumijeva se pod Bosnom. Čitava stvar je otišla tako daleko da je čak i zastupnici u hrvatskom Saboru Mireli Ahmetović jako zasmetala pjesma o Hercegovini koja se pjevala na Poljudu i valjda uopće spomjnjanje Hercegovine, koju se i inače namjerno sve više ispušta i iz punog naziva države. Sjećanje na Katarinu Kosaču, pomajku posljednjeg bosankog kralja Stjepana Tomaševića u Blagaju, naišlo je na žestoke prosvjede nekih bošnjačkih udruga!? Ravnateljica jedne mostarske škole nije željela održati najavljenu školsku priredbi u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače dok se ne ukloni hrvatska zastava. Protuhrvatsko raspoloženje koje se pronosi kroz medije najsnažnije je eksplodiralo, sjećamo se, prilikom održavanja komemoracije i mise za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali.

S bosanskom je nacijom slično kao i nekoć s jugoslavenskom. Dok je jugoslavenstvo iz srpske perspektive služilo kao forma srpskog sadržaja, tako i bosanstvo danas služi kao forma nametnja i domininacije većinskog naroda i religije. A takva politika, izazivajući zazor i odbojnost, unaprijed je osuđena na propast. Obično strada i propada ideja zajednice u koju se takvi stratezi deklarativno zaklinju.

„Samodiskriminacija“ Hrvata

U uporabi je i novi kategorijalni aparat kad se želi diskreditirati Hrvate i njihve zahtjeve. Prmjerice, čuje se i to kako oni vode politiku apratheida? Ako ova riječ znači diskriminaciju (najčešće rasnu) ostaje pitanje koga oni to diskriminiraju: Bošnjake ili sami sebe? Kao što je poznato iz povijesti Bosne i Hercegovine, samo je u vrijeme Otomanskog Carstva postojala diskriminacija i to kršćanske raje. Tu i tamo i među bošnjačkim političarima može se čuti glas razuma i uvažavanja. Tako Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućost BiH, koji nije rođen u Bosni, nego u Crnoj Gori, upozorava kako je BiH „tronožac“, a rješenje Izbornog zakona vidi kao preduvjet stabilizacije Federacija i odnosa Hrvata i Bošnjaka te ispravno zaključuje: Ako i četvrti put drugi Hrvatima izaberu člana Predsjedništva, to bi značilo da trpe diskriminaciju. Zanimljvo, kongresu SBB BiH su kao gosti nazočili predstavnici svih bošnjačkih stranaka, svi osim onih iz najmoćnije.

Čini se, kako stvari sada stoje, da od promjene Izbornog zakona na kojemu inzistiraju Hrvati neće biti ništa. Izebegović i ekipa namjerno taktiziraju i odugovlače s razgovorima i dogovorima oko ovog zakona kako bi se izbori i slijedeće godine dočekali i održali po postojećem diskriminirajućem zakonu. Hrvati bi doista bili naivni i izgubljeni ako bi uopće izišli na izbore pod tim uvjetima. Realistična poruka Zorana Milanovića, kako je dobro dok Hrvati traže rješenja u Sarajevu, inače bi mu mogli okrenuti leđa, opet je naišla na oštre osude sarajevskih medija i političara. Podrška hrvatskim zahtjevanjima stiže i iz Republike Srpske i ne samo od Milorada Dodika. Željka Cvijanović, predsjednica Republike Srpske primjećuje kako se Hrvati moraju boriti za ono što im je Ustav dao. Beogradski profesor rodom iz Bijeljine Cvijetin Milivojević kaže: Svatko tko želi opstojnost BiH mora uvažiti zahtjeve Hrvata. No, ništa to ne vrijedi kad sila Boga ne moli bez obzira što Bog silu ne voli.

Hrvatske političke stranke su sada svjesne kako bi jedino pravo rješenje bio tzv. treći entitet. Prisutno je vraćanje ideji Herceg-Bosne, a sve se više spominje i Washingtonski sporazum iz ožujka 1994. godine, koji je ostao mrtvim slovom na papiru. Ništa nije ostalo od Konfederacije Federacije BiH i Republike Hrvatske, a u stvari cijela je BiH tada bila zamišljena kao federacija županija ili kantona. Dayton je donio neka posve druga rješnja s nemogućom formulom o dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Nakon Daytona i mnoge nadležnosti županija su raznim odlukama međunarodnih predstavnika oduzete i prenešene na Federaciju.

Alisa u zemlji čudesa

A međunarodni predstavnici koji posljednjih tjedana pokazuju pojačani angažman, ponajviše zbog secesionističkih Dodikovih prijetenji, djeluju kao Alisa u zemlji čudesa, unoseći više zbrke nego jasnoće. Svi oni govore o miru, blagostanju, EU-perspektivi, budućnosti, boljem životu, vladavini prava i sličnim tricama i kučinama, koje nikoga ne zanimaju, barem za sada. Visokom predstavniku Christianu Schmidtu Rusija i Kina nisu dozvolile podnijeti izvješće puno briga i zlih slutnji pred Vijećem sigurnosti. Američki se izaslanik Mathew Palmer u pratnji Angeline Eihorst iz EU založio za promjenu Izbornog zakona u vezi izbora članova Predsjedništva dok bi, metodom korak po korak, biranje zastupnika za Dom naroda trebalo ostaviti za kasnije, što je u Sarajevu ocijenjeno kao pogodovanju HDZ-u, jer se tamo baš Dom naroda kao ključna institucija koja osigurava kakvu-takvu zaštitu nacionalnih interesa nastoji neutralizirati.

No nakon Palmera evo ti Gabriela Escobara, zamjenika potpredsjednika državnog tajnika SAD-a, koji u jednom trenutku spominje belgijski model, s kojim bi Hrvati možda bili zadovoljni, ali u isto vrijeme veli kako neće biti promjena Ustava, ali ni zakona donesenih nakon 1995. što znači ni Izbornog zakona. Svi ti strani izaslanici spominju presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci (nitko presudu Ustavnog suda BiH), koja govori o diskriminaciji židovske i romske manjine, ali koja u političkim nadmudrivanjima uopće ne znači zaštitu manjina od diskriminacije, već služi za skretanje pozornosti s bitnoga i za negiranje etničkog načela. Svi bi nešto brisali etničke predznake izbornih kandidata, kao da će time Srbi prestati biti Sbi, Hrvati Hrvati, a Bošnjaci Bošnjaci, kao da se i nadalje neće znati tko je tko i kao da i dalje svoje povjerenje birači neće davati ljudima iz svoje sredine.

Uglavnom, pravi rašomon, što bi rekao stari dobri Akira Kurosawa. Umjesto pristupa opisanog na početku teksta valjalo bi napraviti kopernikanski obrat. Svatko bi trebao otvoreno kazati, čak i temeljm referendumskog izjašnjavanja, što želi, kakvu BiH želi i želi li je uopće! Nije isključena ni mogućnost dogovora Srba i Bošnjaka o podjeli BiH na dva dijela, kako su to već jednom bili dogovorili Krajišnik i Izetbegović stariji. Imaju li Hrvati odgovor na takav mogući scenarij?

Dnevnik.ba

03. srpanj 2022 04:26