Bosna i Hercegovina nije danas propala država (failed state) zato što njeni zakoni ne valjaju ili zato što su njeni stanovnici nesposobni ili zli pa čak ni zbog tog što ne postoji vladavina zakona (rule of law), nego zato što nikad nije izišla iz ratnog stanja. Štoviše, posljednjih nekoliko godina, a posebice mjeseci, ratno stanje u BiH sve se jače intenzivira. Za sad je dobra stvar što postojeće ratno stanje ne proizvodi i oružani sukob (kako je nedavno primijetio dr. Dražen Pehar).
Bosna i Hercegovina ustrojena je Daytonskim mirovnim sporazumom, čiji je Aneks 4 zapravo Ustav BiH. Taj sporazum i taj ustav međunarodni faktor (u prvom redu Amerika) je nasilno mijenjao u korist bošnjačke političke strane, što je dovelo do totalne devalvacije tih dokumenata. Kako je nasilnim izmjenama Daytona i Ustava napravljen odmak od početnog dogovora kojim je zaustavljen rat i na čijim je temeljima pokušano izgraditi zajedničku državu BiH, povratak u ratno stanje bio je potpuno prirodan rezultat.
S obzirom na to da je međunarodni faktor apsolutno svaki put vukao poteze eksplicitno u korist bošnjačke političke strane a na štetu hrvatske i srpske, bošnjačka politička strana je osjećala kako može zagospodariti Bosnom i Hercegovinom. Kako su pak srpski političari, za razliku od hrvatskih, pokazali mudrost u vremenima kad se potpisivao Dayton i zadržali svoj političko pravni okvir - RS (dok su Hrvati naivno "ugradili" Herceg Bosnu u FBiH), slamanje srpskog političkog faktora pokazalo se preteškim zadatkom.
Tako se kroz godine bošnjačka i međunarodna oštrica sa sasijecanja RS-a okrenula ka uništavanju političkih prava Hrvata u BiH. To sustavno uništavanje Hrvata kao političkog narod ogleda se kroz alijanse, platforme, Joze Križanoviće, fenomene Komšić, tenkovski napad na Hercegovačku banku, ubojstva hrvatskih povratnika, atentat na Jozu Leutara, Petrichevi i Berryevi amandmani, zabranu političkog djelovanja stotinama hrvatskih političkih dužnosnika, nametanje kolektivne krivice za ratne zločine kroz presudu Prliću i ostalima...Niti jedan jedini od navedenih događaja ne bi se dogodio bez svesrdne pomoći međunarodne zajednice (u prvom redu Amerike) bošnjačkom političkom establišmentu.
Danas se tako došlo u situaciju da se javno negiraju ratni zločini nad hrvatskim stanovništvom Bosne i Hercegovine, što je zadnji učinio bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. To se radi na dnevnoj bazi; Hrvate se u političkom smislu otvoreno želi svesti na razinu nepolitičkog naroda, odnosno isključivo kulturne zajednice, što u svakoj prilici artikulira politički lider bošnjačkog naroda Bakir Izetbegović pričom o smanjenju nadležnosti Doma naroda FBiH; u istoj toj javnosti svakodnevno se traže načini kako izabrati šest "halal-Hrvata" u Dom naroda FBiH kako bi se ponovio platformaški projekt u FBiH; fenomen Komšić u Predsjedništvu se, naravno, podrazumijeva.
Dodatno, hrvatski politički identitet se u BiH pokušava na sve načine pokušava zatomiti. Tako se u Sarajevskoj javnosti više ne može čuti političke Hrvate (izuzev po kojeg izabranog dužnosnika), političke zahtjeve cijelog naroda svodi se na "reformu Izbornog zakona po mjeri Dragana Čovića", sve su prihvaćeniji i narativi kako je BiH "vjekovna domovina Bošnjaka" u kojoj su Hrvati (i Srbi, naravno) strano tkivo; Herceg Bosna je tabu tema koja je poistovjećenja s trećim entitetom.
Za to vrijeme, hrvatska politika i dalje sanja o funkcionalnoj BiH, do koje put vodi, vjeruju, preko reforme Izbornoga zakona na način da se uvaži načelo legitimnog političkog predstavljanja, odnosno da jedan narod drugom ne nameće političke predstavnike. No, to se jednostavno neće dogoditi. A sve i da se dogodi, to neće jamčiti da će Hrvati kao narod biti jednakopravni drugim konstitutivnim narodima u BiH. Uostalom, da je nekomu bilo stalo do tog da u BiH žive tri jednakopravna konstitutivna naroda, onda bi se davno zatvorila rupa u Izbornom zakonu koja omogućava pojavu fenomena Komšić, međunarodna zajednica ne bi stvarala platformašku Vladu FBiH, Petrichevim i Berryevim amandmanima ne bi se rušio paritet u Vladi FBiH, niti bi se omogućavalo guranje "halal-Hrvata" u Dom naroda FBiH, a Travnik bi bio organiziran jednako kao i Mostar.
Tema Izbornog zakona danas više uopće ne bi trebala biti najvažnija tema za hrvatsko političko biće u BiH. Ono o čemu bi hrvatska politika trebala voditi računa je kako u biološkom smislu sačuvati svoj narod u stanju građanskog rata koje vlada na prostoru države Bosne i Hercegovine.
Reforma Izbornog zakona može samo usporiti zatiranje hrvatskog identiteta u BiH, a nikako i zaustaviti takve procese. Tko god se u sarajevskoj javnosti danas drzne reći da je Komšić podvala Hrvatima, a da su "probosanske snage" u stvari "bošnjačke snage" po kratkom postupku biva "otkazan" uz prateću hajku i linč kao pouku svima što ih čeka ako krenu tako "javno razmišljati".
Hrvatska politika stoga treba početi misliti kako zaštiti vlastiti narod. Za početak, trebaju početi javno govoriti o unutarnjem samoopredjeljenju. Ako to ne urodi plodom, onda i o totalnom odvajanju od države BiH.
Bosna i Hercegovina neće preko noći prestati biti propalom državom, upravo suprotno. Njena "propalost" u vremenu pred nama samo će postajati sve vidljivijom i nikakav Izborno zakon to neće promijeniti.
Dnevnik.ba