Dok „Sporazum o normalizaciji odosa između Kosova i Srbije“ proslavlja svoj četvrti rođendan, čini se da su se slavljeničke trublje, koje su nekoć pratile potpisivanje tog sporazuma, do danas već ispuhale. Zamjećujući pojačanu učestalost političkih zastoja između bivših neprijatelja tijekom posljednjih mjeseci, pojedini su komentatori oglasili uzbunu mogućnošću izbijanja novoga sukoba na Balkanu. Iako su takve ocjene posljednjih događaja prenapuhane, i kratkovide, postaviti pitanje o stupnju normalizacije postignute u odnosima, kroz posredovanje EU, posve je legitimno.
Mnogo je tinte potrošeno na opise nedostataka Briselskog Dijaloga; kritike su dobivale oblik ovisno o etničkoj zajednici, političkoj frakciji, ili državi, iz koje dolaze. No, glasovi civilnoga društva i kod kosovskih Albanaca i kosovskih Srba slažu se u jednome: neprozirnost Dijaloga postala je glavnom preprekom stvarnome, opipljivom progresu na terenu. Želimo li stvarnu promjenu, EU će morati pokazati hrabriji pristup u ulozi posrednika, a to je nešto za što ona, u vanjskoj politici, nije imala mnogo apetita.
Usprkos velikim investicijama međunarodne zajednice, a posebno EU, u obnovu Kosova nakon sukoba, potpora je najvećim dijelom bila usmjerena na jačanje vladavine zakona i izgradnju demokratskih institucija. Misao o pomirdbi albanskih i srpskih zajednica nakon sukoba 1999. uglavnom se naknadno javljala, a to je kosovsko i srpko vodstvo prisiljavalo na pauziranje koje ih je ujedno sililo na uporabu polarizirajuće retorike, kako bi se zadovoljile preference njihovih glasača. To je postajalo jasnim posebice tijekom briselskih pregovora: nakon svake runde pregovora, predstavnici dvije strane su izlazili iz sobe za pregovore sa proturječnim tvrdnjama o tome što je dogovoreno iza zaključanih vrata. Analiza samoga sadržaja sporazuma ne daje bolji rezultat jer većina je ključnih sporazuma pisana višeznačnim jezikom koji samo pravi glavobolju medijima i komentatorima koji ih pokušavaju protumačiti. Bez jasnoće u praktičnom značenju sporazuma, svakoj je strani ostavljeno da stvara političke fikcije koje strana smatra najviše prihvatljivom od strane svog glasačkog tijela. Sporazum o međunarodnom telefonskom pozivnom broju za Kosovo dobar je primjer. Sporazum je zaključen u studenom 2016., a Priština ga je prikazala kao svoju pobjedu; Priština tvrdi da sporazum definira državni pozivni broj za Kosovo, dočim Beograd inzistira da je riječ samo o zemljopisnome broju, što bi trebalo ušutkati prigovore da se odrekao suverenosti nad Kosovom.
Đavo se ovdje nalazi u odsustvu detalja. Dok je često spominjana ‘konstruktivna višeznačnost‘ nekoć služila kao koristan pristup kojim se izbjegavaju mnoge nepomirljive razlike, koje bi bile ‘smrtonosne‘ za dijalog između Kosova i Srbije, nedavno završeno istraživanje indicira da se strategija višeznačnosti* pretvorila u prepreku za pomirdbu između kosovskih zajednica. Budući da mediji nemaju pristup nekoj drugoj informaciji osim one koju daju same strane u pregovorima, oni naprosto reproduciraju službene spinove glede rezultata Dijaloga. Različite interpretacije i polarizirajuća retorika kosovskih i srpskih dužnosnika u medijima pojačavaju strah i onemogućuju dublje oblike interakcije. Jedan politički analitičar iz sjevernog Kosova ide čak toliko daleko da tvrdi kako javno prezentirani, sukobljeni stavovi „grade novi zid između Srba i Albanaca“ Kosova. Lokalni komentatori, i albanski i srpski, slažu se da bi EU trebala preuzeti inicijativu u smislu informiranja javnosti o rezultatima pregovora, i njihovim praktičnim implikacijama, kako bi se unijela određena jasnoća u cijeli proces. Pitanja, koja je postavila Besa Shahini, politički analitičar iz Prištine, prenose osjećaj što ga dijele mnogi: „Kako možemo izgraditi mir kada su ljudi zapravo zbunjeni? Kome bi oni trebali vjerovati?“
Do sada je EU ignorirala potpunu lepezu posljedica trenutne konfiguracije procesa. Ona nastoji izbjeći suočavanje sa problemima prošlosti i sa pitanjem statusa Kosova, nadajući se da će konstruktivna višeznačnost omogućiti prvo rješavanje manjih problema, a onda otvoriti vrata za bavljenje većim problemima u kasnijoj fazi. Beskorisnost ovakvoga pristupa može se vidjeti na medijskim izvještajima o Briselskom Dijalogu: više od trećine članaka, koje su objavili mediji kosovskih Albanaca i Srba, posmatraju proces kroz prizmu statusa Kosova, nastojeći dešifrirati što odredbe potpisanih sporazuma znače za suverenost, teritorijalni integritet, i jurisdikciju Kosova. Središnja važnost statusa Kosova vidi se u samome hrvanju što ga Beograd i Priština priređuju nakon zaključenja svakog sporazuma, koje se svodi na svađu o pitanju da li sporazum implicira priznanje Kosova od strane Srbije.
Briselski Dijalog također zaobilazi pitanja koja kosovke zajednice smatraju najznačajnijima. Ispitivanje javnoga mnjenja, što ga je proveo Kosovski Demokratski Institut, pokazuje da pitanja ratne odštete, nestalih osoba, i ratnih zločina, trebaju biti prioriteti i za Srbe i za Albance Kosova. Međutim, ta pitanja nisu registrirana od strane radara pregovora pod pokroviteljstvom EU. EU nastoji prvo prodati robu koja je lako pristupačna, i time odnijeti simboličku pobjedu. Najjasniji primjer nalazimo u mostu koji spaja južni, albanski dio Mitrovice sa srpskim sjevernim dijelom. Dok su, tijekom ceremonije, EU-dužnosnici proglasili most simbolom pomirdbe kosovskih zajednica, lokalni su ga glasovi kritizirali u smislu stvaranja novih, nenužnih, točaka podjele. „Umjesto da su pustili most kao nevažnu stvar, jednu od mnogih stvari koje u Mitrovici ne funkcioniraju, a koji bi također u nekoj točci u budućnosti....predstavljao lako rješivo lokalno pitanje, most je postao jednim od nametnutih središta dijaloga između Beograda i Prištine, bolni podsjetnik na činjenicu koliko se međusobno razlikujemo, i koliko jedni drugima ne vjerujemo,“ tvrdi Milica Andrić, ekspert za civilno društvo iz sjevernog dijela grada. Valdeta Idrizi, koja, zajedno sa svojom organizacijom ‘Community Building Mitrovica‘ u južnome dijelu, mnogo godina koordinira pokušaje pomirdbe, slaže se sa prethodnom ocjenom: „Kakav značaj ima obnova i otvaranje mosta? Oni mogu taj most i srušiti; riječ je o simbolu sukoba, ne pomirdbe.“
Zbog političkog poziranja Beograda i Prištine i eskapizma EU, dvojbe kod lokalnih promatrača, glede stvarnoga cilja i motiva koji stoje iza procesa, množe se. Sklonost strana da se angažiraju na stvarnome dijalogu viđena je kao nedostatna i od strane Srba i Albanaca. I jedni i drugi poimaju pregovore kao prigodne instrumente za postizanje neposrednih unutarnjih i vanjsko-političkih ciljeva od strane Kosova, Srbije, i EU. Andrić naglašava da „postoji narastajući osjećaj među populacijom da se nešto namjerno prikriva.“ On, direktor Portala ‘Kosovo Sever‘, neovisnog medija koji nastoji dati analizu procesa za svoje srpsko slušateljstvo, dalja tvrdi kako „je model pregovora namjerno napravljen tako da bude netransparentan kako bi trajao koliko je god moguće, te proizveo kolektivnu anesteziju koja omogućuje lakše dolaženje do kompromisa.“ Iz perspektive kosovskih Albanaca, ovo se svodi na pravljenje ustupaka Srbiji, predaju dodatnih prava kosovskim Srbima te riskiranje disfunkcionalne vlade kao rezultat utjecaja Beograda na unutarnja pitanja Prištine. Sa stajališta kosovskih Srba, neželjeni kompromis korespondira sa konačnim micanjem srpskih institucija sa teritorije Kosova (posebice Sjevera), te potpunu integraciju u Kosovo bez zadovoljavajućih sigurnosnih, političkih, ili gospodarskih jamstava. Budući da nisu uspjeli izgraditi politički i društveni konsenzus o samome postojanju i svrhama Briselskog Dijaloga, lideri Kosova i Srbije drže se nacionalističkih parola kako ne bi izgubili podršku glasača. Osim toga, oni računaju da će Dijalog jamčiti njihovu neuklonjivost u očima EU koja će ih, u nekim slučajevima, zaštiti od političke irelevantnosti, a u nekim drugim, od kaznenog progona. Potonja je činjenica postala posebice urgentna u svijetlu osnivanja Specijalističkih Sudskih Komora koje će voditi sudske postupke protiv zločina počinjenih na Kosovu u kasnim 1990im, a za koje kažu da uključuju neke od pripadnika današnje kosovske političke elite.
Glede same EU, perspektive su Briselskog Dijaloga, u smislu njegova ispunjenja željenoga cilja, normalizacije, u najboljem slučaju ‘tanke‘ od početka pregovora tijekom 2011. EU-posrednici mogu pokušati održati taj proces neko vrijeme, u stilu ‘posao kao i svaki drugi,‘ i tješiti se činjenicom da obje strane povremeno ‘ponovno iskazuju svoju potpunu privrženost Dijalogu.‘ No taj je proces sve češće shvaćen kao neodrživ; bez odgovora na temeljna pitanja o tome što bi pregovori trebali na kraju pokušati polučiti, taj proces čini se predstavlja jedan beskonačni „dijalog zbog dijaloga,“ kako naglašava Krenar Gashi, aktivist nevladinoga sektora iz Prištine. On dodaje da „ako Briselski Dijalog stremi za normalizacijom, što u tome slučaju ‘normalno‘ znači? Odgovor na ovo pitanje nije dan jer međunarodna zajednica ne želi odgovor, a to služi održanju stabilnosti.“ Suočavanje sa ovim pitanjem traži razmatranje teških pitanja iz prošlosti, povijesnih nepravdi, teritorijalnoga integriteta i statusa Kosova kao neovisno države; a za sva ova pitanja smatra se da predstavljaju potencijalne uzroke obnavljanja političkoga i društvenoga sukoba.
Dok se političarima, do sada, možda dopustilo da bez problema upravljaju procesima, lokalne organizacije počinju preuzimati važniju ulogu. Inicijative, kao što je ona predvođena Novom Društvenom Inicijativom, tink-tankom iz Sjevernoga Kosova, te platformom Sbunker, organiziranom u glavnome gradu Kosova, pod sloganom „Dijalog kao sredstvo, normalizacija kao cilj“, u posljednje vrijeme počinju cvjetati. Ta inicijativa spaja kredibilne lokalne glasove i građane iz zajednica kosovskih Albanaca i kosovskih Srba, u cilju promoviranja otvorene komunikacije između zajednica, i podupiranja pomirdbe. Međutim, EU ne bi se smjela uljuljkati u san mišlju da se ovaj proces može postupno predati bazičnim društvenim pokretima, a da vođe na vrhu nastave sa svojim uobičajenim, polarizirajućim bockanjem. Obzirom na doseg njihova utjecaja kroz medije, značaj u njihovim zajednicama i odjeke njihovih zapaljivih izjava u lokalnim slušateljstvima, vođe će nastaviti utjecati na odnose između zajednica. Promjene diskursa i fokusa na lokalnoj razini moraju ići ruku-pod-ruku sa promjenama na najvišim razinama političkoga liderstva. No, to će biti moguće samo ukoliko EU promjeni matricu nagrađivanja unutar Dijaloga, tako što će nagrađivati iskrenu predanost i opipljiv napredak, a kažnjavati ne-predanost, i također služiti kao izvor potpunih i vjerodostojnih informacija o samome procesu.
Premda je čvršći stav EU prema obje strane shvaćen kao sine qua non bilo kakve stvarne normalizacije, mnogi shvaćaju da je politička snaga Unije premala da bi se izvršio učinkovit pritisak na Beograd i Prištinu. Nenad Radosavljević sa kosovsko-srpske TV stanice ‘Mir‘ uspoređuje sadašnju situaciju sa prošlim pregovaračkim pokušajima, zamjećujući da ovaj proces „potrebuje snažnoga posrednika kako bi se dogodio stvarni dijalog, kao što je bio jedan takav posrednik tijekom Bečkih pregovora.“ Ovi su pregovori pokušali razriješiti spor glede statusa Kosova tijekom 2006-7, i uključivali su snažan angažman SAD. Sklonost EU-dužnosnika da zatvore oči pred ne-demokratskim procesima u i Kosovu i Srbiji, onoliko dugo koliko predstavnici obje strane prihvaćaju sudjelovanje u Dijalogu, dodatno je oslabilo poziciju EU i njezin kapacitet da strane prisili na poštivanje već potpisanih sporazuma.
Nježna politika EU svodila se na definiranje puke nazočnosti strana pregovaračkome stolu kao uspjeha. Dok je to moglo predstavljati neki veliki uspjeh tijekom 2011., danas je to već neadekvatna i zastarjela strategija. Postavljanje ljestvice na nisku razinu, na početku, možda je osiguralo inicijalnu potporu međunarodne zajednice. No, nepodizanje te ljestvice u međuvremenu sahranilo je očekivanje da će Dijalog dovesti do istinske normalizacije i poboljšanja kvalitete života i običnih građana. Umjesto toga, ono je stvorilo novi status quo kojeg sve strane podržavaju.
Mnogi komentatori, kao i sama EU, inzistiraju da bi Kosovo i Srbija trebali biti pokretači samoga procesa. Međutim, ta tvrdnja ne priznaje realnost, a ta je da je EU, zajedno sa legitimitetom i utjecajem što ga Unija implicira, jedini razlog zašto predstavnici obje zemlje uopće sjedaju za zajednički pregovarački stol.
Dakle, potrebna je promjena sadašnje matrice nagrađivanja unutar Briselskoga Dijaloga kako bi se izbjeglo pogoršanje odnosa između zajednica Kosova. Iako je problematizirana i izvana i iznutra, EU ostaje jedini akter koji može potaknuti Kosovo i Srbiju ka iskrenijem i konstruktivnijem angažmanu. Želimo li da Dijalog uistinu donese uspjeh u smislu normalizacije odnosa, EU će morati skupiti hrabrost da pregovaračke strane motivira na stvaran i iskren razgovor, razgovor tijekom kojega će one slušati pritužbe one druge strane i formulirati rješenja koja su obje strane sposobne i voljne implementirati.
* Dio istraživanja za ovaj članak financiran je od strane Kosovo Foundation for Open Society, u okviru projekta „Building Knowledge of New Statehood in Southeast Europe: Understanding Kosovo’s Domestic and International Policy Considerations”
Andrea Garaiova (magisterij iz Međunarodnog Mira i Sigurnosti/King‘s College, London): istraživač i konzultant u područjima pomirdbe, demokratizacije, i EU-integracija; trenutno zaposlena kao menadžer za projekte u Open Data Kosovo.
Dnevnik.ba