Stigli su dani kada svi nešto „moraju“ kupiti, pokloniti, ispeći, očistiti itd., dani kada sa televizijskih ekrana i više nego obično vrište reklamne poruke koje svojom agresivnošću poručuju gledatelja kako će oni i njihovi bližnji biti jako nesretni ukoliko do dna ne isprazne svoje novčanike i kreditne kartice.
Piše: Božo Lasić / ARTinfo
Iako upakirane u poruke ljubavi, sreće i blagostanja ne treba puno mudrosti kako bi se vidjelo da takve reklame nemaju nikakve veze ni s ljubavi ni sa zajedništvom i dobrotom. Pojedine komercijalne televizije čak ne čestitaju Božić nego blagdane, vjerojatno u namjeri kako bi izbacile duh kršćanstva koji ipak u svojem svjetonazoru i praiskonu poziva na skromnost i siromaštvo nipošto ne odgovara potrošačkom društvu. Često se pitam je li normalno da na Badnjak pojedini trgovački lanci rade do 20 i više sati, zar i tim ljudima nije Badnjak i Božić? No, ostavimo ovo vrijeme i maknimo se malo u prošlost kako bi vidjeli kako je naš Konavljanin čekao i provodio Božićne blagdane. Božićno veselje počinjalo je badnjakom (badnjak je staroslavenska riječ od glagola bdjeti) danom uoči Božića. Ukućani su taj dan pripremali hranu, čistili i uređivali kuću i sređivali svečanu odjeću za Božić. U selu su se ljudi dozivali, pjevali i nazdravljali.
Glava kuće, domaćin, bi znatno ranije obilježio i označio hrastovo drvo koje će ubrati za badnjak. Pojedini su se domaćini natjecali tko će ubrati veći badnjak. Negdje bi postavljali više badnjaka, a negdje po tri u razmaku od Božića, Nove Godine i Triju Kraljeva. Badnjak se u kuću unosio po posebnom ceremonijalu. Uz badnjak se stavljalo nekoliko grančica masline, lovorike i bršljana. Ovo je sve bilo povezano s željom da godina bude rodna i plodna. Kada bi pao mrak i kada bi sva čeljad u domaćinstvu bila na okupu započinjala bi svečana ceremonija unošenja badnjaka u kuću, odnosno ognjište. To je obično činio najstariji muškarac ili pak mlađi ako je bio domaćin. On bi dolazio izvana i govorio „dobro večer“ svim ukućanima, oni bi mu otpozdravljali i uvodili domaćina u ognjište koji bi prilazio vatri koja je bila dobro rasplamsana i onda bi postavio badnjak blizu vatre, ali ne da odmah počne gorjeti. Potom bi se badnjak polio vinom, posuo pšenicom, poškropio blagoslovljenom vodom i pokadio tamnjenom. Vino, voda i pšenica označavaju plodnost, nakon svega je slijedila molitva za žive i mrtve. Nakon što bi badnjak bio stavljen na ognjište obično bi domaćin ako je bio i lovac pucnjem iz puške označio kraj ceremonijala.
Naravno, treba napomenuti kako su se pojedini običaji oko unošenja badnjaka razlikovali od sela do sela, pa čak su i u samom selu postojale određene razlike u običajima. Na kraju moram nešto reći i o slikaru Slavku Tomerlinu kojeg sam spomenuo na početka ovoga teksta. Naime, on kao što sam rekao nije bio Konavljanin, ali je svojim slikama uistinu vjerno i realistično dočarao život Konavljana u vremenu kada je slikao. Inače na realističan način slikao je krajolike i prizore prožete folklorom iz seljačkog života Lijepe naše. Poznato je kako je bio i đak Vlaha Bukovca na Akademiji u Pragu te je vjerojatno zahvaljujući toj vezi napravio i niz slika koje su vezane uz konavoski kraj.
Dnevnik.ba