Article_Top_970x250

Autor Kuharićeve biografije za Dnevnik.ba: Stepinac mu je bio uzor, a Tuđmanu je zamjerao što previše sluša Bobana

DR. MIROSLAV AKMADŽA

Autor Kuharićeve biografije za Dnevnik.ba: Stepinac mu je bio uzor, a Tuđmanu je zamjerao što previše sluša Bobana

stu 24, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Stepinac je neodvojivi dio njegovoga života. Bio mu je uzor, utjeha i ohrabrenje. Branio je njegovu čast i nevinost otvoreno, bez ustezanja, što mu je stvaralo problem kod komunističkih vlasti. Kad je trebao donijeti teške odluke, često je razmišljao što bi učinio Stepinac, kako bi  i on tako postupio. Proglašenje Stepinca blaženim bila mu je najveća nagrada u njegovom životu, rekao je povjesničar Miroslav Akmadža, autor prve velike biografije o Franji Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Miroslav Akmadža, povjesničar, znanstvenik savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest, autor je prve velike biografije zagrebačkog kardinala Franje Kuharića. Akmadža je i prvi civil koji je na uvid u cijelosti dobio dnevnik zagrebačkog nadbiskupa. 

Trinaest godina je istraživao, prikupljao i pripremao materijale za knjigu “Franjo Kuharić: kardinal i vlast” koja je upravo objavljena u nakladi zagrebačkog Profila. Prekopao je sve povijesne arhive, pročitao zapisnike različitih državnih komisija za odnose s vjerskim zajednicama, ali i dosjee UDB-e i SDS-a koji su agilno i angažirano pratili aktivnosti kardinala Kuharića. Ipak, najveća vrijednost ove knjige je u tome što je Akmadža u nju unio brojne ulomke iz privatnih Kuharićevih dnevnika vođenih desetljećima. 

U nastavku donosimo intervju s Miroslavom Akmadžom povodom njegove knjige u kojem otkriva, između ostalog, kako je kardinal Kuharić gledao na ratna zbivanja u BiH, kakav je odnos imao s Franjom Tuđmanom, zašto je smatrao da BiH treba ostati cjelovita.

 

(Miroslav Akmadža, telegram.hr)

 

Knjigu “Franjo Kuharić: Kardinal i vlast” pripremali ste dugih 13 godina i prvi ste civil koji je na uvid dobio cjeloviti kardinalov dnevnik. Što vas je motiviralo da pišete ovu knjigu, koliko je bilo iscrpno i kako ste uspjeli doći do dnevnika kada znamo da Crkva baš i nije “na ti” s takvim stvarima? 

Plan za ovu knjigu stvarao se godinama, kroz moja istraživanja o crkveno-državnim odnosima u komunizmu, o čemu sam već napisao petnaest knjiga i nekoliko desetaka znanstvenih radova. U svim tim istraživanjima Kuharićevo ime stalno se isticalo, kao nezaobilazno. S obzirom na to da je njegov svećenički put počeo 1945. i trajao cijelo vrijeme komunizma, kroz razne visoke crkvene dužnosti, smatrao sam logičnim istraživanje crkveno-državnih odnosa u komunizmu zaokružiti kroz priču o Kuhariću. No, kako sam u zadnji tren dobio i uvid u njegov osobni dnevnik, odlučio sam obraditi i postkomunističko razdoblje, kako bih dobio cjelovit uvid u Kuharićevo djelovanje.

 

Što ste saznali iz dnevnika? O čemu je ponajviše pisao i zašto? Nekoliko ste puta u knjizi upozorili da se Kuharićeve rečenice trebaju promatrati u cjelini, a ne vaditi ih konteksta. Zašto?

Njegov dnevnik se razvija s vremenom. Počinje ga pisati još kao pomoćni biskup, ali na preskoke i ne detaljno. Nešto detaljnije ga počinje voditi kad je imenovan nadbiskupom, a vrlo detaljno zadnja dva desetljeća svoga života. Teško je ukratko opisati što sam sve saznao iz dnevnika, jer je vrlo opsežan s puno detalja intimnoga i općega karaktera. Najviše je pisao o svojim duhovnim razmišljanjima, stavovima o političkim zbivanjima, te je redovito bilježio svoje razgovore s mnogim osobama, poznatima  i nepoznatima.

Čovjek kada piše dnevnik, piše ga u trenutku, obično na večer dotičnoga dana, pod dojmom trenutka, često vrlo emotivno, a često  i pod utjecajem informacija koje još nisu provjerene. Zato je potrebno dnevnik čitati cjelovito, jer osoba nakon naknadno dobivenih informacija  i prospavane noći, često mijenja ranije zapisana stajališta. Sve to treba staviti i u povijesni kontekst i usporediti s drugim dostupnim dokumentima. Zato izvlačenje pojedinih rečenica, bez konteksta i cjelokupnoga uvida, u javnosti može stvoriti krivu sliku..

 

(Mladi Kuharić, zagrebačka nadbiskupija)

Tko je, zapravo, bio kardinal Franjo Kuharić i kako je od seoskog župnika došao do titule kardinala? Kako je tekao njegov osobni, a kako svećenički razvoj kroz godine?

Kardinal Kuharić je ponajprije bio čovjek u potpunosti predan vjeri i u tom pogledu nikada nije dvojio, kao što nikada nije dvojio oko svoga svećeničkoga poziva, što se svećenicima često događa. Jako je volio biti seoski župnik i nije bio sretan biskupskim imenovanjem, za koji je skromno smatrao da ga nije dosljedan. To će možda izjaviti skoro svi biskupi, ali on to nije iznosio javno, nego je istinski to mislio i bilježio svoje strahove od te dužnosti u svoj dnevnik. No, pokazalo se kako je on uistinu bio sposoban biskup, što je Crkva i prepoznala udijelivši mu kardinalsku čast. Na tom svom putu susretao se s mnogim vrlo teškim izazovima, kako u odnosu prema državnim vlastima, tako i u unutarcrkvenim sporovima. No sve je problem vrlo uspješno rješavao.

Možete li ukratko ispričati teror kojeg je Kuharić proživio za vrijeme komunizma?

Najteži su mu bili prvi svećenički dani, kada je poslan u župe u kojima su njegovi prethodnici već bili ubijeni, zatvarani ili protjerani. I osobno se susreo s vrlo ozbiljnim prijetnjama ubojstvom, ali se nije htio povući. UDB-a ga je redovito ispitivala i vršila na njega pritiske, ali im se on otvoreno odupro i nije popuštao. Kao nadbiskup bio je zaštićen od represije zbog svoje funkcije, a i režim je tada bio blaži. No proglasili su ga glavnim neprijateljem, te je stalno medijski napadan  i protiv njega se prosvjedovalo kod Svete Stolice uz napomenu kako je on glavni krivac za loše crkveno-državne odnose.

O Kuhariću UDBA piše kao čovjeku ‘teškog karaktera’. Vi kažete da je znao biti krut na trenutke. Što to točno znači? U kojim se to konkretnim situacijama taj krutost i teški karakter znali doći na svoje?

Krut je bio ponajprije u svojim vjerskim stavovima, ali i u odnosu prema politici i državnim vlastima. Nepopustljiv u svojim moralnim načelima bez obzira na posljedice. Ustrajan u obrani ljudskih i vjerskih sloboda po svaku cijenu. Nije bio spreman popustiti vlastima bez obzira na njihove prijetnje ili materijalne ponude.

Kakav je bio njegov odnos prema kardinalu Stepincu?

Stepinac je neodvojivi dio njegovoga života. Bio mu je uzor, utjeha i ohrabrenje. Branio je njegovu čast i nevinost otvoreno, bez ustezanja, što mu je stvaralo problem kod komunističkih vlasti. Kad je trebao donijeti teške odluke, često je razmišljao što bi učinio Stepinac, kako bi  i on tako postupio. Proglašenje Stepinca blaženim bila mu je najveća nagrada u njegovom životu.

 

Tko su bili njegovi ljudi od povjerenja, prijatelji, intimusi? Kakav je odnos imao s papom Ivanom Pavlom II.?

On je zapravo sve svoje suradnike smatrao svojim prijateljima, iako mnogi od njih to nisu iskreno bili i radili su mu iza leđa. Najviše je cijenio Vladimira Stankovića za kojeg se bezuspješno zalagao i da bude biskup. S papom Ivanom Pavlom II. imao je iznimno blizak prijateljski odnos. Jako su se dobro razumjeli što je sigurno doprinijelo i Papinom iznimnom aktivnošću glede priznanja hrvatske samostalnosti i dovelo do njegovih posjeta Hrvatskoj u tako važnim trenucima.

Kardinal Kuharić i Tuđman – u čemu su se slagali, zbog čega razmimoilazili? Kako je Kuharić vidio BiH u ratnom vihoru i što je mislio u Tuđmanovoj politici u BiH?

Slagali su se ponajprije oko pitanja borbe za demokraciju, objektivnu prošlost hrvatskoga naroda i samostalnost Hrvatske. Odnosi su bili vrlo korektni s uzajamnim poštovanjem. No, Kuharić mu je znao zamjeriti autoritarnost i nespremnost za bolje odnose s političkim protivnicima. Kuharića rat u BiH nije ništa manje zabrinjavao nego onaj u Hrvatskoj. Istinski se, zajedno s  tamošnjim biskupima zalagao za pravedan mir za sve narode u BiH.

Bio je dosljedan u stavu da se BiH ni na koji način ne smije dijeliti, što je jasno dao do znanja i Tuđmanu, koji nije isključivao ni tu mogućnost, ako sve strane na to pristanu i ako bi to dovelo do mira. No, Kuharić je shvaćao i kako to ne ovisi samo o Tuđmanu nego i o drugim zaraćenim stranama, a posebice o međunarodnoj zajednici, čiji su prijedlozi često išli u smjeru nekakvoga oblika unutarnje podjele BiH po nacionalnoj osnovi, što se na kraju i dogodilo.

Što vi, kao povjesničar, kažete na hrvatsko-bošnjački rat? 

Svaki rat je besmislen, ali kada ste napadnuti nemate izbora nego se braniti. Iako nisam stručnjak za to područje, smatam da je glavni krivac za bošnjačko-hrvatski rat međunarodna zajednica, kojoj je bio glavni cilj jednako okriviti sve strane za ratna zbivanja u BiH, uz takvu neodlučnost u sprečavanju velikosrpske agresije, koja se može usporedi samo sa sličnom politikom prema Hitleru u pitanju Čehoslovačke.

Kuharić je, navodite, zamjerao je Tuđmanu što je previše slušao hercegovačku stranu i Matu Bobana. Je li Kuharić recimo znao za težak položaj Hrvata – katolika u Tuzli, Bihaću, Zenici, Srednjoj Bosni?

Kuharić je itekako dobro znao što se događa na području Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije. Jako ga je žalostio teror  prema katolicima na tim područjima. Redovito je o svemu razgovarao s kardinalom Puljićem i biskupom Komaricom, i zajednički su o tome obavještavali Svetu Stolicu i tražili od međunarodne zajednice da to spriječi. O tome je često razgovarao i s vodstvom islamske vjerske zajednice i SPC-a, tražeći da zajedničkim naporima utječu na politička vodstva zaraćenih strana da se prestane s vjerskim progonima s bilo koje strane, kao i ratom uopće.

Znakovito je bilo i njegovo pismo, odnosno, Apel za prestanak sukoba u BiH. Koliko je to zapravo odjeknulo u tadašnjim političkim i crkvenim krugovima? Kako su drugi vjerski lideri u BiH na to reagirali? 

Odjek tog Apela bio je izniman, ali na žalost na terenu se ništa nije promijenilo. Katolički biskupi jedinstveno su ga podržali. Bilo je formalne podrške i od strane lidera drugih vjerskih zajednica, ali ona očito nije bila iskrena, jer je svatko ostao na svojim ranijim stavovima. Politička vodstva su očekivano reagirala, kako je komu odgovaralo i svi su u Apelu odgovornost vidjeli na onima drugima, a nitko nije prepoznavao sebe. Bio je to “rat s vjetrenjačama”.

 

(kardinal Kuharić u Mariji Bistrici, hkm.hr) 

 

Što iz današnje perspektive možemo reći o kardinalu Kuhariću? Čovjek tvrdih principa, dosljedan, ali i konzervativan? 

Iznimno dosljedan, posebice u pitanju vjere i morala. Ne bih rekao konzervativan, jer na žalost danas dio javnosti naziva konzervativnim svakoga svećenika koji se drži crkvenoga nauka tj. katekizma. Takav je bio i Kuharić. One koji žele mijenjati crkveni nauk, ili ga tumačiti na drugi način naziva se liberalnima, a zapravo se radi o osobama koji iskaču iz crkvenih normi i nastoje vjeru prilagođavati svojim stavovima. Konzervativni su samo oni koji ne prihvaćaju nikakve službene promjene u crkvenim normama koje su se događale kroz povijest, a Kuharić ne spade među njih.

Hipotetski, kako bi kardinal Kuharić reagirao na papu Franju i cijeli proces sa Stepincem? 

Kao povjesničar izbjegavam odgovarati na hipotetska pitanja, ali iz svega što sam naučio o Kuhariću mogu procijeniti da bi bio jako žalostan i ogorčen zbog kompliciranja oko Stepinčeve kanonizacije. No pitanje poslušnosti prema Papi nikada ne bi dovodio u pitanje, što ne znači da mu otvoreno u razgovoru ne bi iznio svoj stav. I s papama u njegovo vrijeme nije se u svemu slagao i na to je ukazivao bez kalkuliranja, ali poslušnost nikada nije došla u pitanje.

Koja je to najsnažnija poruka koju bismo mogli izvući iz njegovoj svećeničkog života i djelovanja? 

Skromnost, ljubav  prema svakom čovjeku, borba protiv mržnje i osvete. Jednostavno rečeno: Ne čini drugome ništa što ne želiš da tebi čine.

Dnevnik.ba