Article_Top_970x250

"Armija RBiH umjesto borbe protiv VRS-a, napadala je i pod opsadom držala hrvatske enklave u Središnjoj Bosni"

HRVOJE MANDIĆ ZA DNEVNIK.BA

"Armija RBiH umjesto borbe protiv VRS-a, napadala je i pod opsadom držala hrvatske enklave u Središnjoj Bosni"

sij 09, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Tijekom noći 9./10. siječnja HVO se prestrojio i sutradan u protunapadu vratio pet objekata u Buhinim kućama čime je omeo planirani napad OG BK. Viteška brigada HVO-a je do 14. siječnja u području Sofe vratila je dio prostora prije izgubljene crte. OG BK nije bila u stanju za nastavak napada, a to potvrđuje masovno napuštanje muslimanskih vojnika 15. siječnja s crte bojišta. U Buhinim kućama 9. siječnja 1993. postrojbe ABiH pobile su 27 hrvatskih civila i vojnika, piše Hrvoje Mandić za Dnevnik.ba.

Povodom 25. obljetnice zločina tzv. Armije RBiH nad hrvatskim civilima i braniteljima u Buhinim kućama nadomak Viteza, objavljujemjo vojnu analizu Hrvoja Mandića, hrvatskog znanstvenika i povjesničara iz Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. 

Da bi shvatili kontekst pokolja nad hrvatskim civilima i vojnicima u Buhinim kućama od strane Armije BiH 9. siječnja 1993. nužno je predstaviti vojnu situaciju i ukazati na strateške ciljeve napadača.

Za presjek vojnog i političkog stanja na prostoru Srednje Bosne  krajem 1993. i početkom 1994. godine koristit ću se najnovijim historiografskim djelima, riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od1992. do 1994.“ i politologa Miroslava Tuđmana „Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića“.

Politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije BiH i HVO-a, pretvorili su se u pravi rat u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance – Owrnovim vodstvom. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom je kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone. Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a dovela da je političko i vojno vodstvo Muslimana usmjeravaju glavninu snaga Armije BiH na područje Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.[1] Muslimansko vojno i političko vodstvo imalo je pet svojih strateških ciljeva: apsolutni vojni i politički nadzor nad središtem države, apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom, osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru, osiguranje izlaza na rijeku Savu, osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća. Prva dva navedena strategijska cilja tiču se prostora Srednje Bosne, točnije mjesta između Sarajeva i Travnika, koja predstavljaju najvažniji prostor za muslimansko vojno i političko vodstvo.

Ovladavanjem navedenog prostora, koji je ujedno bio i težište muslimanskog napadnog djelovanja na HVO, otvorila bi se opcija izbijanja dolinom Neretve prema Jadranskom moru. Uzorci izbijanja muslimansko – hrvatskog rata su geopolitičke naravi ali i dijelom u različitim gledištima na buduće unutarnje uređenje BiH dok je bošnjačko vodstvo pripremalo povod rata kako bi prikrili stvarni uzrok.

Povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo nije prihvatilo Cutilierov plan koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje. Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Izetbegović načelno  prihvatio ali ga je vrh Armije BiH  odbio i  pokrenuo vojnu opciju.

Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu.[2] Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. To dokazuje i dostupna povijesna građa.

U ljeto 1993. godine na prostoru Središnje Bosne Armije BiH bila je napadno angažirana u općini Vitez a najviše iz razloga jer je imala za cilj osvojiti pod svaku cijenu jedan od dva strategijska objekata. Riječ je o tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica „SPS“) u Vitezu dok je drugi objekt bio bivše skladište JNA Žunovnica kod Hadžića.

Na savjetovanju Glavnog Štaba Armije BiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao „kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama... Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju“?[3] Niti jedan od komandanta ABiH nije predlagao napadna djelovanja prema VRS nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u Srednjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i konačno ovladavanje lukom Ploče na Jadranskom moru. Odstranjenjem Hrvata iz Srednje Bosne ABiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse a etničkim čišćenjem Hrvata iz Srednje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.[4]

Kad je riječ o vojnoj rasporedu treba istaknuti da se rat u Lašvanskoj dolini vodio u dvostrukom okruženju. Snage HVO-a bile su u okruženju ABiH, dok je potonja bila u okruženju VRS i HVO-a. Zauzimanjem Travnika ABiH okružila je HVO u navedenoj dolini na području oko Busovače, Viteza i dijela Novog Travnika tako da je HVO počeo život u okruženju s oko 6000 vojnika okruženih višestruko brojnijim muslimanskim snagama.

Na tom prostoru karakteristično je bilo poziciono ratovanje, gdje su se postrojbe HVO-a branile u kompaktnom prostoru širine 3-10 km i dubine 10-12 km što je mogućnost manevra svodilo na nisku razinu.[5]

Na području općine Vitez u ljeto 1993. godine Operativna Grupa Bosanska Krajina (OZ BK) Armije BiH angažirala je snage 17. krajiške, 303., 325., a kasnije 306. i 314. motorizirane brigade. S druge strane u općini „Vitez“ HVO je bio znatno „tanji“, a obranu je preuzela Viteška brigada koja je brojala 2210 pripadnika.[6] Vojni i politički vrh ABiH naredio je Komandi OG BK 7. kolovoza 1993. napadnu operaciju na grad Vitez i okolicu pod imenom „Oprez“ čiji je cilj bio razbiti HVO na širem području Viteza i Novog Travnika i zauzeti tvornicu Vitezit. U borbama u kolovozu, rujnu i listopadu snage ABiH uz pomoć oklopa nisu uspjele ovladati Vitezom i osvojiti tvornicu. HVO je izvodio nekoliko protunapada kojom je uspio odbaciti ABiH na početne postave.

To je imalo posljedicu da su se postrojbe HVO-a iscrpljivale i trošili onako skromnu zalihu streljiva. Slijedilo je jedno dugo razdoblje u kojem Armija BiH nije nače napadala jer se prestrojavala i pripremala za novu napadnu operaciju i potpuno uništenje HVO-a u dolini Lašve.[7] Od sredine studenog 1993. godine 3. korpus ABiH pripremao je izvesti operaciju Prozor 93 koja je za cilj imala spajanje s okruženim snagama u Starom Vitezu. Prema zapovijedi komande 3. korpusa od 16. prosinca zadatak je bio „razbiti ustaške snage na pravcima napada, deblokirati Stari Vitez i tvornicu SPS Vitez, što je uključivalo i potpuno blokiranje svih prometnica „između Busovače, Viteza i Novog Travnika. U gotovosti za izvršenje narednog zadatka potpuno razbijanje ustaških snaga u navedenim rejonima i oslobađanje okupiranih gradova“. Navedeni korpus ABiH angažirao je postrojbe OG BK, Taktičku grupu Alfa i postrojbe 314. brdske brigade ABiH.

Upravo su postrojbe OG Bosnske Krajine imale zadatak uništiti HVO u području Novog Travnika, Nove Bile i Viteza.[8] Operacija pod imenom Prozor 93 počela je ujutro 22. prosinca 1993. a Taktička grupa „Sjever“ u sastavu OG BK Armije BiH istog dana probila je crtu obrane HVO-a u području Križančeva sela likvidirala je 64 hrvatska civila i pripadnika HVO-a.[9]

Buhine kuće

ABiH iskoristila je ujutro 9. siječnja 1994. gustu maglu i u napadu iz Sivirinog Sela probila crtu obrane Viteške brigade HVO-a u Buhinim kućama i presjekla prometnicu Vitez – Busovača. Na prostoru Buhinih kuća HVO je izgubio prostor 150 x 100 na kojem je bilo trideset kuća. Isti dan HVO je u protunapadu do 19 sati uspio vratiti 11 kuća. Na južnom dijelu viteškog bojišta ABiH je zauzela je četiri rova na području Sofe i crtu širine 100 metara i odbila nekoliko pokušaja HVO-a da vrati izgubljeno područje. Snage ABiH snažnom topničkom vatrom tukli su po crti obrane HVO-a i gradskom dijelu Viteza gdje je do 20 sati palo više od sto projektila.

Tijekom noći 9./10. siječnja HVO se prestrojio i sutradan u protunapadu vratio pet objekata u Buhinim kućama čime je omeo planirani napad OG BK. Viteška brigada HVO-a je do 14. siječnja u području Sofe vratila je dio prostora prije izgubljene crte. OG BK nije bila u stanju za nastavak napada, a to potvrđuje masovno napuštanje muslimanskih vojnika 15. siječnja s crte bojišta. U Buhinim kućama 9. siječnja 1993. postrojbe ABiH pobile su 27 hrvatskih civila i vojnika.

Napadne operacije ABiH u Srednjoj Bosni počele su sredinom siječnja 1993. a nastavile su se do travnja 1994. godine odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Posljedica tih operacija je etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne, ukupno je izbjeglo i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.[10]

 

 

[1] Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH (Mostar: Hrvatski blok BiH, 2005.), 49.

[2] I. Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, 59-66.

[3] Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.), 350. Usporedi: Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2017.), 354.

[4] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (, 355.

[5] D.Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 344-345.

[6] Isto, 346-350.

[7] Isto, 351-356.

[8] Isto, 356.

[9] Isto, 357-359.

[10] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića, 362.

Article_Bottom_970x250