Nakon mojih komentara o pojavama u javnom prostoru, koje nikada ne pišem s namjerom da vrijeđam i omalovažavam druge ljude nego se pozivam na razloge o kojima se može raspravljati, uostalom zato to i činim javno - stalno mi se dešava da mi se javljaju uglavnom nepoznati ljudi koji me proglašavaju nepismenom, glupom i zlom.
U posljednje vrijeme sam uvjerena da je zajednički imenitelj za sve vrste ovakvih reakcija nešto što bih nazvala lokalnim oblikom "antifašizma". Zašto? Zato što je jedini način da apsolutno mirne savjesti sugovornika s čijim mišljenjem se ne slažete pretvorite u ološ i ništariju, iskalite na njemu slijepu mržnju i bijes, poželite mu bolest i smrt, sve najgore njemu i njegovoj obitelji, itd., itd., - da ga proglasite fašistom.
Ali me opet iznova i iznova čudi nedosljednost ovih ‘‘antifašista‘‘ jer oni uporno nastavljaju da vam se obraćaju i da čak fingiraju neku vrstu razgovora s vama, iako su vas već od prvog trenutka proglasili ljudskim otpadom.
Treba napokon tim povodom neke stvari raščistiti. Ako ste nekoga proglasili fašistom njemu sljeduje "smrt fašizmu", a ako taj drugi ipak ima neki argument koji vas je kao antifašistu zaintrigirao, onda trebate napokon početi raspravljati i o onome što je on rekao, a ne naprosto denuncirati ga. Ne "raspravljati" o njemu nego o onome što je rekao! Uistinu je gadljivo koliko je lokalni "antifašizam" isto što i mahalanje najgore vrste.
Moglo bi se reći da je današnji antifašizam mahalanje na društvenim mrežama: antifašista zna sve o vama, o vašem podrijetlu, o vašim roditeljima, o vašim ljubavnim aferama, o medicinskim i policijskim dosjeima, prijateljskim i neprijateljskim relacijama, načinu odijevanja, ukusima, kada ste izašli iz kuće i s kim, kada ste se vratili i s kim, gdje izlazite, kakvo vam je dijete u školi, kakav ste čovjek iako vas nisu nikada vidjeli, čak i o vašim zavjerama. Kao što ‘‘antifašistički‘‘ režim od jučer nije mogao bez tajne policije, tako i današnji ‘‘antifašizam‘‘ koji makar naizgled nema oslonca u nekom državnom aparatu, ima svoju "tajnu policiju".
Dakako, ova tajna policija je policija dragovoljaca, "slobodnih građana", intelektualaca, civilnog društva - svi oni mahalaju i mahalaju i sve tajne svojih neprijatelja neumorno i danonoćno iznose na vidjelo.
Mahalanje kao oblik javnog komuniciranja je toliko udomaćen u „antifašističkim“ krugovima da je zauzelo počasno mjesto u odnosu prema onima kojima je upućeno.
„Antifašisti“ se čak i hvale mahalanjem u stilu: „Sanja Vi ste latentni fašista. Ne pitajte kako znam“.
Ili još bolje: “Sanja Vlaisavljevic imamo poznanike iz istih krugova pa se možete smijati do sutra, svi znamo da niste ni mediokritet. Malo je reći koliko me zabavlja Vaše preglumljavanje kada mi tu i tamo prijatelji fotkaju vaše nebuloze. Potegnete iz peta, kad već nemate intelektualnih mogućnosti.“
Tipičan primjer mahalanja. Svatko svakoga poznaje iako se mnogi nikada nisu vidjeli. No, postoji siguran i nedvosmislen trag do vas. I nema mahalanje nikakve veze sa starim gradskim mahalama na obroncima gradova, to je stil života u urbanom prostoru. To je način komuniciranja koji počinje sa „Marš kući“, a nastavlja sa: "Ani Brnabić želim mnogo nesporazuma u užoj porodici i bliskim prijateljima.", pa sve do:“Plenkoviću i Kolindi poručujem da sjašu sa BiH”.
U nedostatku vremena, a kad smatraju da brzo treba javno reagirati promahalaju i ovako: „Ako Sanja Vlaisavljević i njen suprug još predaju na Univerzitetu u Sarajevu to je poraz svega BOŠNJAČKOG. Da neko onako hrače po bošnjačkom narodu, a njegov hljeb jede to je nezabilježeno“. Dakle, određuju pozicije, stavljaju mete, etiketiraju teritorij i ljude unaprijed znajući o čemu je riječ.
Ne zaboravimo da urbani rasadnik mržnje i netrpeljivosti u medijskom prostoru se i zove „metromahala“ radiosarajevo.ba. To je možda i ponajbolji primjer urbanog mahalanja koje je postalo jedinica mjere mahalske komunikacije u glavnom gradu.
To je mjesto sa kojega se sudi, presuđuje i kažnjava, a sve uz povik „smrt fašizmu“. To je mjesto sa kojeg se ekskomunicira neprijatelj, a sve u duhu stajske bliskosti:
„U mom selu bi rekli, pala muha na međeda. Dodali bi i - ne diraj govno, više će da smrdi. Ali, potpisnik ovih redova je rijetko fin čovjek i ne želi asocijativno vezati gospođu Vlaisavljević za svoje selo, jer bilo bi nam oboma neprijatno.
I zato, kad Sanja završi tiradu, najbolje je da povuče vodu za sobom. Jer Sarajevo je širok grad, grad svih nas, grad Bošnjaka, Srba i Hrvata, grad Arapa i migranata, grad dijaspore i grad djece. Grad domaćina i grad došljaka! I na koncu, Sarajevo je i Sanjin grad, koliko god ga ona napljuvavala.“
Dnevnik.ba