Article_Top_970x250

Ante Čuvalo: Hrvati u BiH ne traže ništa tuđe, ne smije nas obuzeti strah i bijeg

povjesničar i politički emigrant

Ante Čuvalo: Hrvati u BiH ne traže ništa tuđe, ne smije nas obuzeti strah i bijeg

kol 20, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

"Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe."

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom.

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju se odselio 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

 

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

 

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

 

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250