Article_Top_970x250

Anica Tomić za Dnevnik.ba: Kazalište nas rastvara u svoj našoj ranjivosti

svjetski dan kazališta 2021.

Anica Tomić za Dnevnik.ba: Kazalište nas rastvara u svoj našoj ranjivosti

ožu 27, 2021

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Sanjin Strukić/Pixell

Kazalište u sebi nosi supstancu potrebe dijeljenja prostora s drugim. Ono je duboko usađeno u neki arhetip pripadanja drugome i dijaloga s drugim, izjavila je Anica Tomić, hrvatska kazališna redateljica u razgovoru za Dnevnik.ba.

Kazalište je teško zamjenjivo, ono u sebi sintetizira sve umjetnosti, u njemu smo jednako sami i jednako ne sami- kazalište je prostor izbora i Milerovskog “kontroliranog  ludila“ u kojem mi biramo  puteve na koje pristajemo. Ono je intimno i društveno istovremeno, ono traži od nas najbolje od sebe i rastvara nas u svoj našoj ranjivosti, ovim riječima razgovor počinje Anica Tomić, hrvatska kazališna redateljica.

Kazalište nas rastvara u svoj našoj ranjivosti

“Kazalište u sebi nosi supstancu potrebe dijeljenja prostora s drugim. Ono je duboko usađeno u neki arhetip pripadanja drugome i dijaloga s drugim“, izjavila je Tomić za Dnevnik.ba.

Kazalište, nastavlja Tomić, nosi jednu misao pripadnosti kroz jezik s onim što nama taj jezik znači, utvrđuje naše identitete povezujući ih s našom osnovnom potrebom da se usudimo sanjati s drugima.

Helen Mirren, britanska glumačka diva, autorica je ovogodišnje poruke povodom Svjetskog dana teatra koji se obilježava 27. ožujka diljem svijeta. Mirren  u svojoj poruci, između ostalog, navodi  kako je ljudska bića jedna drugima pričaju priče otkad su se pojavila na ovom planetu i da će ta prekrasna kultura kazališta opstati dok god budemo živi.

U osnovi naših života su priče, i to često neispričane

U osnovi naših života su priče, govori Tomić,  često neispričane i protkane subjektima koji čine da neka priča bude upravo to što jest.

“Našim identifikacijama, a i nekim paralelizmom aristotelijanske katarze koja se obrnuto nadovezuje na brehtijansku distancu i očuđenje- mi gledajući i sudjelujući u Gavellinom mitspielu tj. suigri,  ostvarujemo najdublje potencijale sebe; i to na najintimnijoj i nedjeljivoj razini“, izjavila je Tomić.

Kazalište, u poimanju Anice Tomić, uvijek treba biti i kritičko, političko, društveno angažirano.

“Kao neki primjer katalizatora, ali i lakmus papira koji ukazuje, prokazuje, opisuje i potiče sve naše hijaze, suviške, ali i ljepotu, o kojoj treba naravno govoriti“, rekla je.

Prostor slobode i njegovo osvajanje preko kazališta, dodaje Tomić, intimno je, ovisi od vlastitog angažmana koje unosimo u proces rada, jer koliko je širok pojam naše slobode, toliko i kazalište poprima širinu tog prostora.

U vremenu pandemije, kazalište i umjetnost, smatra Tomić, mogu se prilagoditi, dijalogizirati, tražiti načine komunikacije koje nisu nužno vezane uz online platforme, mogu izmaštavati budući teatar, osmišljati nove forme.

“Raditi na sebi, i raditi za one koji sudjeluju u procesima, a pritom mislim i na publiku, kojoj ipak mislim teatar u ovim vremenima itekako nedostaje - da ih podsjeti na stvarnost koja je naša i da im ponovno izmami osmijeh ili suzu“, izjavila je.

Teatarska magija i iskustvenost

Iskustvenost i pamćenje iskustava je, objašnjava Tomić, nešto što nas inače kao ljude oblikuje i stvara osobe koje postajemo, a kazalište u toj gradnji iskustvenosti, ako smo dovoljno otvoreni i prijemčivi, može odigrati veliku ulogu.

“Zato ga je važno prakticirati od malena, kako bi se naše intimne dječje niti uspjele u ranoj fazi povezati s onom magijom koju nam teatar  može dati“, izjavila je.

Vrijeme koje živimo i nije baš vrijeme (od) teatra, ali Tomić upozorava kako bi države u regiji trebale pokazati razumijevanje za najosjetljivije pripadnike umjetničkog sektora, a to su slobodno umjetnici koji nisu stalno zaposleni i kojima je uistinu bazna egzistencija ugrožena.

“Nadam se,  ako se ova situacija nastavi da će sve Vlade ovog našeg regiona shvatiti da bez tih ljudi neće postojati budućnost i da je kultura ponajprije duhovna hrana, a ne ona koja nužno  donosi novac. Nadam se pomoći i solidarnosti od vladajućih struktura koja će biti konstantna i trajati onoliko koliko je potrebno“, istaknula je.

Kultura je duhovna hrana

U kriznim vremenima, podsjeća Tomić,  sve naše mane i vrline izađu na vidjelo.

“Važno je naravno da pokušamo razumjeti taj složeni i kompleksni krizni sistem koji nas je zasigurno stavio pred veliki izazov, u kojem je čini mi se najbitnije biti tolerantan, strpljiv i empatičan prema drugome. Samo  međusobnim razumijevanjem i ne osuđivanjem možemo doprijeti do nas samih i drugih“, rekla je.

Izazov vremena u kojem se nalazimo postaje problem, dodaje Tomić,  samo ako mi  od njega učinimo problem.

“Pokušajmo sanjati onu blisku budućnost koju ćemo gledati na pozornicama, i u kojem će se naši snovi odigravati po točnom planu naših zamišljenih partitura teksta, jezika i geste. To vrijeme će ubrzo doći i moramo se pripremiti da pazimo što sanjamo, jer su snovi obistinivi, onoliko koliko vjerujemo u njih“, izjavila je Anica Tomić, hrvatska kazališna redateljica u razgovoru za Dnevnik.ba.

Dnevnik.ba