Michael Martens, njemački novinar i pisac, autor prve građanske biografije o Ivi Andriću i Miljenko Jergović, jedan od najboljih pisaca ovih prostora i posvećeni Andrićev čitatelj, razgovarali su na Festivalu svjetske književnosti o recepciji Martensovih knjiga u zemljama bivše Jugoslavije, Andrićevoj recepciji u svijetu, našim kolektivnim mržnjama i zanosima koje se ne daju iskontrolirati kada je Andrić u pitanju.
Književna municija kojom smo 'ubijali' jedni druge u ratovima devedesetih i radimo to i danas
Nenad Rizvanović koji je moderirao Jergovićev i Martensovim razgovor istaknuo je kako nijedan pisac naših prostora i jezika nije imao recepciju kakvu ima Ivo Andrić.
“Bio je i ostao književna municija kojom se u ratu napadalo Bošnjake, čitalo ga se različito u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, danas je postalo normalno da o njemu govoriti kao bosansko-hrvatsko-srpskom piscu“, rekao je Rizvanović.
Naklada Ljevak nedavno je objavila drugu Martensovu knjigu posvećenu Andriću – San zvan Jugoslavija u kojoj su intervjui koje je autor davao medijima u BiH, Hrvatskoj i Srbiji kada je prije dvije godine objavljena “U požaru svjetova – Ivo Andrić – jedan europski život“ – prva cjelovita i građanska biografija jedinog knjiženog Nobelovca naših jezika. U knjizi „San zvan Jugoslavija“ je i intervju kojeg mi je Martens dao za Dnevnik.ba prije dvije godine, što smatram jednom od privilegija bavljenja novinarstvom.
Jergović je, podsjetio, kako je Martens u kulturu zemalja i naroda bivše Jugoslavije ušao još prije desetak godina kada je objavio knjigu “U potrazi za junakom – priča o vojniku koji nije htio objaviti“ koja je dekonstruirala mit da je postojao njemački vojni, Joseph Schulz, koji je 1941. godine odbio strijeljati srpske civile, žene, djecu i starce, pa na kraju završio i sam, među strijeljanim Srbima. Martens je, podsjetio je Jergović, dekonstruirao tu priču i dokazao da je nažalost izmišljena.
Martensova knjiga “U požaru svjetova“ objavljena je skoro pa istodobno u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, ali zbog pandemije, nije bilo većih predstavljanja, ali reakcije u javnosti, zato, nisu prestajale.
Martens: Andrić je imao uzbudljiv politički život
“Fasciniralo me što se kod Andrića spajaju dvije stvari, netipične za brojne vrhunske pisce koju su iza sebe ostavili sjajne opuse: Andrićev je život bio jako uzbudljiv, napet, on je jedina osoba koja je upoznala Gavrila Principa zbog čijeg je metka krenuo Prvi svjetski rat, ali upoznao i Hitlera, kao ambasador, koji je s dva hitca okončao Drugi svjetski rat kada je pucao u sebe i Evu Braun“, objasnio je Martens.
Andrić je, dodao je Martens, vrlo atraktivan za biografija zbog svog uzbudljivog života i činjenice da je europski pisac i Europljanin u najširem smislu riječi.
“Ipak, sve to ne bih napisao da nisam oduševljen njegovim romanima. Na samom početku sam ih sve ponovno pročitao. Nisam bio svjestan da će moje intelektualno putovanje trajati sedam godina, ali na Andrića mi ih nije bilo žao potrošiti. Saznao sam mnogo toga, produbio neka svoja znanja, spoznaje, razumijevanje za ove prostore i narode koji tu žive. Bilo bi mi jako žao da sam sedam godina života proveo baveći se Miloševićem ili Tuđmanom“, istaknuo je Martens.
Jergović je istaknuo kako se Ivu Andrića doživljava kao potpunog negativca među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, gdje je svaki od ova tri naroda stvorio elementarno zlo od njega.
“To da se na Andrića gleda kao na crnog vraga nisu izmislili neki marginalci, to stvaraju oni koji već 30-ak godina čine elitu ovih naroda i prostora. Kod Hrvata je to išlo s Dubravkom Jelčićem koji je tvrdio da je Andrić izdajnik i da je Mile Budak veći pisac od njega, da je po svemu inferioran Budaku, to zvuči da kažete da je Michael Jordan u košarci inferioran meni“, rekao je Jergović.
Andrić ima, dodao je Jergović, nešto za čime sva tri naroda čeznu – Nobelova nagradu.
“Ne žele Andrića, ali žele njegovog Nobela. Srbi nisu sigurno žele li ga jer postoji jedna srpska struja, premda marginalna, koja smatra da je Nobela dobio zahvaljujući komunistima i Jugoslavenima i da je nagrada oteta Milošu Crnjanskom, to je jedno paravjerovanje“, rekao je Jergović.
Hrvati, pak, drže da je Andrić izdajnik koji je Nobela oteo Krleži i podsjetio kako se i Jugoslaveni osjećaju zakinuto jer i oni smatraju da je, po nekom rasporedu, dobitnik Nobela trebao biti netko drugi.
Jergović: Andrića se na našim prostorima tretira kao negativca
“Martensova knjiga je važna jer je riječ o stvarnoj biografiji, stvarnog pisca i stvarnog čovjeka 20. vijeka, o kojem se ovdje razgovara na razini legende, mita, i tretira ga se isključivo kao negativca“, rekao je Jergović.
Martens je podsjetio kako je Muharem Bazdulj, pisac i novinar, koji je među prvima pročitao knjigu, upozorio Martensa da će najviše kritika doći iz jugoslavenskih krugova jer je jako loše pisao o Titu.
“To se, negdje, nekako i dogodilo. Zadužbina Ive Andrića koja nije jugonostalgičarska je bila ljuta jer su oni očekivali hagiografiju; Antifašistička liga u Srbiji se dignula zbog citiranja pisma sovjetskog ambasadora Moskvi o broju narodnih neprijatelja, ali sve to je marginalno jer oni koji žele osporiti knjigu love najsitnije detalje i greške i na tome stvaraju cijelu priču“, rekao je Martens.
Kritičarima, napomenuo je Martens, ne samo da nije stalo do knjige, nego ni do Andrićeve literature.
“U srpskim medijima bilo je tekstova u kojima se moj rad omalovažavao jer sam, napomenuo da je Andrić bio Hrvat, pa se pitam, je li antisrpski iznositi činjenice“, rekao je Martens.
Jergović je rekao da knjiga Srbima smeta jer ih podsjeća da je Andrić bio kraljev poslanik u Berlinu.
“Bošnjacima smeta što Andrić nije crni vrag i neprijatelj muslimana. Smeta im što Martens nije jasno napisao da je 1961. kada je dobio Nobelovu nagradu, to bilo u sklopu plantarne anti-islamske zavjere. Može se, skoro pa predvidjeti, tko će kako o knjizi pisati. Jer kada ste zadrti, onda vas ni tekst neće razuvjeriti, tako je to s onima koji tendenciozno čitaju”, rekao je Jergović.
Dnevnik.ba