Article_Top_970x250

ANATOMIJA JEDNOG NESTANKA Kako je riješeno hrvatsko pitanje u BiH

DOSSIER

ANATOMIJA JEDNOG NESTANKA Kako je riješeno hrvatsko pitanje u BiH

tra 01, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(ilustracija Dnevnik.ba)

U četiri godine, od 1998. do 2002. godine ispisana je politička budućnost Hrvata u BiH i Federacije BiH, zajedničkog hrvatsko- bošnjačkog entiteta. Za vrijeme sudskog postupka protiv šestorice Hrvata optuženih za atentat na doministra Leutara, na političkoj sceni u BiH dogodili su tektonski udari na Ustav FBiH i Ustav BiH zahvaljujući hrvatskim kadrovima koji su umjesto narodu, lojalnost iskazali međunarodnoj zajednici. "Povijesnim" Zubakovim sporazumom i protuhrvatskoj vlasti Alijanse za promjene, Hrvati u BiH postali su "bosanska raja u Federaciji BiH". Procesi protiv hrvatskih branitelja, uništavanje Hercegovačke banke, pokušaj dokidanja Sveučilišta u Mostaru - potpuna devastacija prava i položaja jednog od konstitutivnih i suverenih naroda u BiH.

Šestorica Hrvata optuženi su 2000. za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara izvršen 16.ožujka 1999. godine.  Tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović tvrdio je kako su Leutara ubili “hrvatski ekstremisti ili naše budale”.Ante Jelavić, njegov tadašnji hrvatski kolega iz Predsjedništva BiH smatrao je, pak, kako je Leutara ubio “najviši politički vrh bošnjačko-muslimanskog naroda”. Na dan uhićenja, 2000.godine, jednog optuženih Hrvata, Dominika Ilijaševića, u Cavtatu su se neformalno sastali Alija Izetbegović i Stjepan Mesić, tada novoizabrani predsjednik Hrvatske.  Šef misije UN-a u BiH, Jean Paul Klein, 1997.godine najavio je kako će “HDZ-u učiniti ono što je učinio Palama”.

“Svaki pokušaj stvaranja trećeg entiteta bit će sankcioniran”

Hrvatska šestorka optužena je za atentat na Jozu Leutara pred Kantonalnim tužiteljstvom u Sarajevu 2000. godine. Optužnica se zasnivala na iskazu zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića, višestruko presuđivanog pljačkaša, silovatelja i duševnog bolesnika, koji je tvrdio kako je Leutar likvidiran jer nije bio za treći entitet. Šestorka je, prema navodima, Kantonalnog tužiteljstva KS, kao grupa u namjeri rušenja ustavnog poretka Federacije BiH i iz političkih motiva, izvršila atentat na Leutara, HDZ-ovog doministra federalnog MUP-a.

Tadašnji visoki predstavnik, Wolfgang Petritsch najavio je obračun s “demonima hrvatske politike”. Međunarodna zajednica i SDA držale su kako su Leutara likvidirali hrvatski tvrdolinijaši. Petritsch je držao kako je Ante Jelavić nalogodavac atentata te najavio kako će “svaki pokušaj stvaranja trećeg entiteta biti sankcioniran”.  Prvi šerif u BiH, Jean Paul Klein, smatrao je kako izlazak građana BiH na izbore treba biti “demokratski”, a ne po “afričkom modelu da svako pleme glasuje za vođe svog plemena”.

Za vrijeme sudskog postupka vođenog pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv Leutareve šestorke, na političkom planu u BiH dogodile su se tektonski udari na Ustav Federacije BiH i Ustav BiH.

Četiri olovne godine odredile sudbinu Hrvata u BiH

Olovne četiri godine, od 1998. do 2002., odredile su sudbinu Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda, Federacije BiH kao zajedničkog, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, gospodarske, obrazovne i svake druge budućnosti najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, ali i progona hrvatskih branitelja kako pred Haškim tribunalom, tako i onim na Miljacki koji i danas, zapravo, traje. Tijekom kasnih devedesetih u BiH dogodio se niz terorističkih napada i ubojstava hrvatskih povratnika i policajaca u Središnjoj Bosni. Samo je u Travniku povratak plaćen životima devetoro povratnika/policajaca.

Iako su u BiH ostali mudžahedini koji su se borili na strani Armije RBiH zahvaljujući službenoj bošnjačkoj politici koja im je omogućava državljanstva, a u našu zemlju  pristigli kao “djelatnici humanitarnih organizacija”  preko teritorija Republike Hrvatske i nadzor hrvatskih službi, međunarodna zajednica, neformalna vlasnica BiH kao države, kao i bošnjačka politika, držale su kako je tadašnji HDZ BiH odgovaran za ubojstva Hrvata povratnika/policajaca u Središnju Bosnu jer time želi “opstruirati povratak raseljenih bosanskih Hrvata”. 

Tada se nitko nije pitao kako je uopće došlo do “raseljavanja bosanskih Hrvata”, odgovor na to pitanje kasnije je dao Haški tribunal u presudama protiv visokih časnika HVO-a i HRHB-a obrazloženjima kako je “HVO u Središnjoj Bosni raselio Hrvate iz tog dijela BiH”.  Budući da je HDZ BiH već tada bio sustavno optuživan kao organizator terorističkih aktivnosti po BiH koje su izvršavali prekaljeni humanitarni djelatnici dugih brada bliskih ćelijama Osame Bin Ladena, nikog ne bi trebalo posebno čuditi zašto su Hrvati optuženi za Leutarevo ubojstvo, a tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH, Ante Jelavić kao nalogodavac tog ubojstva. 

Sve što se poslije događalo u BiH, na političkom i svakom drugom planu, dokaz je jedne kontinuirane politike međunarodne zajednice koja je svim “demokratskim sredstvima”, čak i uz upotrebu tenkova, da od BiH stvori stabilnu državu čije će institucije raditi u “interesu svih njenih građana” koji se, kako bi Klein rekao, neće izjašnjavati po “afričkim plemenskim principima”.

Dekonstituiranje počeo Berry

Robert Berry, voditelj misije OESS-a, sredinom listopada 2000. godine, tek nekoliko tjedana prije održavanja izbora u BiH, mijenja izborna pravila za federalni Dom naroda. Do tada su se izlasnici, sasvim jasno, u višenacionalnoj državi kakva je BiH, birali po “nacionalnom modelu”. Hrvatski zastupnici u županijskim skupštinama u Federaciji BiH predlagali su izaslanike u Klub Hrvata federalnog Doma naroda, a tako je vrijedilo i za Bošnjake.

Međutim, Berryu je to kao i Kleinu bilo “plemenski”, pa je izmjenama pravila za federalni Dom naroda uspostavljen princip da “svi biraju sve” u navodnom, hrvatsko-bošnjačkom entitetu.

U praksi je to značilo kako Bošnjaci, brojčano nadmoćniji, mogu birati i hrvatske izaslanike u federalni Dom naroda, a potom natpolovičnom većinom izabrati, predsjednika Federacije BiH i imenovati federalnu Vladu. 

Sukladno tomu, Berryeva izborna pravila značila su kako svaki od zastupnika u svih 10 županijskih skupština može predlagati izlasnike iz reda svih naroda u federalni Dom naroda. U stvarnosti je to značilo da tamo gdje Hrvata nema, Bošnjaci mogu predložiti i izabrati “svoje Hrvate”.

Tako je, ustvari, počeo izbor Hrvata u federalni Dom naroda bošnjačkim glasovima.

Osnivanje HNS-a BiH u Novom Travniku - suverentitet Hrvata neupitan i neotuđiv

Kao odgovor na nametnuta Berryeva izborna pravila koja su Hrvatima onemogućila legitimno predstavljanje u federalnom Domu naroda koji je po Ustavu,  institucija – čuvar nacionalnih interesa konstitutivnih naroda, Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH, u Novom Travniku osnovao je Hrvatski narodni sabor BiH, najviše političko tijelo Hrvata u BiH. Uz Jelavića su tada stale sve strukture hrvatskog društva u BiH – Katolička crkva, obrazovne, znanstvene, kulturne. Bošnjački su mediji tada, kardinala Vinka Puljića, zbog otvorene podrške Jelaviću nazvali “kardinalom Herceg-Bosne”, a njegov susret s Jelavićem  okarakteriziran je  kao “susret s vragom”. 

U Novom Travniku, 28. listopada 2000.godine, usvojen je najvažniji dokument suvremene hrvatske povijesti - Deklaracija o položaju Hrvata u BiH, prema kojoj je “suverenitet hrvatskog naroda u BiH neupitan i neotuđiv”.  Prema Deklaraciji, zahtjevala se puna ustavna i stvarna jednakost sva tri suverena i konstitutivna naroda u BiH koja se može ostvariti jedino istovjetnim ustvarnim i administrativno – teritorijalnim unutarnjem ustrojem cijele BiH.

Načela konsenzusa u odlučivanju, paritet u sudjelovanju i rotacije na čelnim mjestima institucija uz neosporno pravo hrvatskog naroda na samostalni izbor izaslanika u Domove naroda (Dom naroda Parlamenta FBiH i BiH i članu Predsjedništva BiH).  Na izborima je HDZ BiH ostvario vjerojatno najveću pobjedu u povijesti te stranke s preko 95 % glasova hrvatskih birača. Plebiscitarana podrška – aposolutna pobjeda u tri većinske hrvatske županije, dvije mješovite i zavidan broj mandata u onim s bošnjačkom većinom, te 25 mandata u Parlamentu FBiH.

Jelavićeve i Izetbegovićeve apelacije odredile ustavni karakter FBiH

Međutim, Ante Jelavić je kao hrvatski član Predsjedništva BiH podnio zahtjev za ocjenom ustavnosti nametnutih Berryevih pravila koja se odnose na izbor izaslanika u federalni Dom naroda.  Ustavni sud BiH uskoro se proglasio “nenadležnim” za razmatranje tog zahtjeva. Samo odlučivanje Ustavnog suda BiH o Jelavićevom prizivu je bilo sporno budući da su hrvatski i srpski suci, njih četvoro, bili za razmatranje, ali su ipak preglasani od pet sudaca – tri strana i dvojice bošnjačkih.

Istovremeno, Ustavni sud BiH donio je odluku po prizivu Alije Izetbegovića o konstitutivnosti “svih i svuda” prema kojoj su svi konstitutivni narodi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, konstitutivni na cijelom teritoriju BiH, odnosno, Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko.  Izetbegovićeva apelacija o konstitutivnim narodima, svima i svugdje, te odbijanje Ustavnog suda BiH, uz preglasavanje hrvatskih i srpskih sudaca, odredila je političku budućnost Federacije BiH, kao zajedničkog hrvatskog-bošnjačkog entiteta koja je tog dana, ustvari postala, kako je to Jelavić kazao u prvoj reakciji, “entitet s dominantnom bošnjačkom većinom”. 

Međunarodna zajednica je pozdravila i ocijenila povoljnim odbijanje Ustavnog suda BiH da razmatra Jelavićevu apelaciju. HNS BiH je s drugog zasjedanja u Tuzli tih dana, 2000.godine, optužio pojedine veleposlanike za ugrožavanje institucija BiH i prava konstitutivnog naroda u BiH.

Hrvatska samouprava – privremeni oblik samozaštite Hrvata u BiH

Kao odgovor na to, na trećem zasjedanju HNS-a BiH u Mostaru, u ožujku 2001. godine, donesena je Odluka o uspostavi Međužupanijskog i međuopćinskog vijeća kao privremenog oblika Hrvatske samouprave s ciljem zaustavljanja, kako je tada prvi put u povijesti rečeno, majorizacije nad Hrvatima u BiH.

HDZ BiH odbio je sudjelovati u pregovorima oko uspostave vlasti na razini Federacije BiH, odnosno, delegirati izaslanike u Klub Hrvata federalnog Doma naroda. Međutim, međunarodna zajednica inzistirala je na provedbi Odluke o konstitutivnosti, odnosno, Izetbegovićeve apelacije pa su se tako tražile “podobne stranke” koje bi to “dosljedno” i provele. HDZ BiH je bio optužen za blokade i opstrukcije tog procesa, iako je kroz Hrvatsku samoupravu Jelavić odlučio kako im daje rok od 15 dana da ponište sporne Berryeve amandmane.

Budući da se to nije dogodilo, Hrvatska samouprava je proglašena u Mostaru i to kao privremeni oblik samozaštite hrvatskog naroda u BiH, ali je jednako tako usvojena i Platforma za demokratsku i samoodrživu BiH. Za međunarodnu zajednicu je to bilo “dokaz HDZ-ove nacionalističke politike, tvrdolinijaštva”, ali i kako je Petritsch rekao, kako postoje “Hrvati izvan HDZ-a BiH koji su spremni raditi za dobro BiH”. “Pokušavamo razviti građansko društvo, građansku državu”, govorio je tada Petritsch. 

Alijansa za promjene: Koalicija bošnjačkih stranka

Građansku su državu stvorili, po modelu Alije Izetbegovića “jedan čovjek jedan glas” uz Zlatka Lagumdžiju i Krešimira Zubaka.  SDP je kao, samoprozvana stranka lijeve orijentacije, bila pobjednica u bošnjačkom narodu, a Nova hrvatska inicijativa (NHI) notornog Krešimira Zubaka, s tek dva osvojena mandata u Parlamentu FBiH i tek 5 posto potpore hrvatskog biračkog tijela, u odnosu na onih 95 posto plebiscitarne HDZ-u BiH, postala poželjan partner u izgradnji kako su Petritsch i Izetbegović tvrdili “građanske države”.

Tim se došlo do ispunjenja Kleinovih viziija o “prestanku izjašnjavanja po plemenskom modelu”. Za Hrvate u BiH Alijansa za promjene predvođena Lagumdžijom i Zubakom,  grobarom hrvatskih prava u BiH, bila je potpuno neprihvatljiva i bio je to drugi konkretni udar na principe za koje se HNS BiH zalagao – konsocijacijska demokracija, legitimno predstavljanje, paritet, konsenzus i rotacija. HNS BiH tada je ustvrdio kako je Alijansa “potpuno nezakonita i potpuno nelegitimna i kao takve ne može vladati na teritoriju s hrvatskom većinom”. 

U prvom i najvažnijem velikobošnjačkom političkom projektu, Alijanse za promjene, uz Zubakovu NHI, sudjelovale su i minorne bošnjačke stranke poput Stranke umirovljenika Federacije BiH, Građanske demorkatske stranke, Bosanske patriotske stranke Sefera Halilovića i drugih. U Vladu Federacije BiH imenovani su Zubakovi “hrvatski kadrovi”, ili smokvini listovi unitarističke i centralističke politike koja i nije imala nikakav drugi cilj osim eutanizirati ustavom zajamčena prava Hrvata u BiH.  Za Jelavića je Alijansa bila “koalicija bošnjačkih stranaka”, a za međunarodnu zajednicu “demokratska koalicija za dobrobit svih građana BiH”.

A da je Alijansa zaista bila protuhrvatska vlast, dokazano je i kada su pripadnici hrvatske komponente Vojske Federacije BiH organizirano napustili vojarne i otkazivanjem lojalnosti Miji Aniću, Zubakovom ministru obrane u Vladi FBiH, lojalnost i podršku dali Hrvatskoj samoupravi čiji je predsjednik bio Marko Tokić. Nedugo zatim, nekadašnji načelnik Uprave SIS-a, Zvonko Sesar probudio se zapovjednik 1. Hrvatskog gardijskog zbora.

Iako je Jelavić pokušavao Wolfgangu Petritschu objasniti kako HDZ BiH jest zagovornik provedbe Odluke o konstitutivnosti, Petritsch je i dalje optuživao za blokade, opstrukcije i prijezir prema državi BiH.

“Postoje Hrvati i izvan HDZ-a BiH koji su spremni istinski raditi u interesu Hrvata u BiH i BiH”, ponavljao je tada Petritsch. Jelavić je smijenjen s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog, kako je to navedeno, rušenja ustavnog poretka Federacije BiH, jednake kvalifikacije kao i protiv Leutareve šestorke, a Petritsch je pronašao Hrvate izvan HDZ-a BiH koji su bili spremniti istinski raditi. Doduše, protiv interesa Hrvata u BiH, no Petritschu su takvi i trebali. 

Jelavić je dobio tada doživotnu zabranu političkog djelovanja, a na pregovorima o ustavnim promjenama, njegovi su izaslanici bili Niko Lozančić i Bariša Čolak koji je poslije postao i v.d. predsjednika stranke. Jelavića je u Predsjedništvu BiH naslijedio Jozo Križanović, izabran u Parlamentu BiH s četiri bošnjačka glasa za vrijeme Alijanse. Bio je to Komšić prije Komšića.

Zubakova formula za ravnopravnost

Pregovori oko izmjena Ustava FBiH i BiH uključivali su provedbu Odluke o konstitutivnosti po apelaciji Alije Izetbegovića. Bio je, kako su bošnjački mediji nazivali, slavni “Sarajevski sporazum” od 27. ožujka 2002. godine. U hrvatskoj javnosti u BiH sporazum o ustavnim promjenama na prijedlog Wolfganga Petritscha ustvari se naziva “Zubakovim sporazumom”.  Prema tom sporazumu i njegovim intervencijama na Ustav FBIH Hrvati su zaista postali “bosanska raja u Federaciji BiH”. Iako je to Krešimir Zubak, kao uostalom i međunarodna zajednica, predstavila kao provedbu Izetbegovićeve apelacije i poboljšanje položaja svih konstitutivnih naroda na teritoriju cijele BiH, u stvarnost je to značilo da Hrvati u RS-u koji su tada, kao i sada, u ionako lošem položaju, neće politički postojati, a u Federaciji BiH u kojoj su imali “kakav –takav” položaj, nemaju više ni “p od tog položaja”.

Prema toj Zubakovoj formuli za ravnopravnost koju je pravdao poboljšanjem položaja svih Hrvata na cijelom teritoriju BiH, Hrvati nisu dobili ništa, ni na jednom pedlju BiH, a tamo gdje su nešto i imali, izgubili su. Sarajevski sporazum je trebao vrijediti u oba entiteta, i RS-u i Federaciji BiH. Danas, u 2019. sasvim je jasno gdje je Zubakov sporazum zaista uspio i zašto je baš tu trebao zaživjeti.

Svima jednako: Bošnjacima 13, Srbima 11, Hrvatima 8

Prema Zubakovom sporazumu, odnosno, ustavnim promjenama na koje je kao politički predvodnik u protuhrvatskoj vlasti Alijanse pristao, zakopano je sve ono za što su se legitimno izabrani predstavnici borili. Jedino što je tim sporazumom ostvareno jest činjenica da su Hrvati, u praksi, izgubili sve što su stekli kroz Dayton i Washington.

Dakle, princip 8- 5- 3 u raspodjeli ministarskih mjesta trebao je vrijediti u oba bh. entiteta prema  Zubakovom sporazumu.

Hrvati su na razini oba entiteta, dobili 8 ministarskih mjesta – 5 u Federaciji BiH i 3 u RS-u.

Srbi su dobili 11 na razini oba entiteta, odnosno, 8 u RS-u i 3 u Federaciji.

Bošnjaci na razini oba entiteta 13 ministarskih mjesta, odnosno, 8 u Federaciji BiH i 5 u RS-u.  

Srbi i Bošnjaci su tako dobili premijerske pozicije u entitetima, svaki u svom entitetu, a Hrvati su ostali – praznih ruku.

SDA nije potpisala Zubakov sporazum, odnosno, njeni predstavnici se nisu uopće ni pojavili na zadnjim pregovorima.

HDZ BiH, odnosno, Jelavićevi izaslanici, Čolak i Lozančić su odbili potpisati. Petritscheve ustavne promjene potpisao je Krešimir Zubak, predsjednik NHI-ja, a njegove poteze su pohvalili iz Američkog veleposlanstva u BiH i Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH.

Za Zubaka je sporazum bio kako je ocijenio tada “međusobni i međunarodni”, a OHR ustvrdio kako je od “povijesnog značaja”. 

Povijesni značaj Zubakovog sporazuma potvrđen je kroz ukidanje konsocijacijskih principa i legitimnog predstavljanja jer je njime praktično zakonski i ustavno zajamčeno pravo Bošnjaka da Hrvatima nametnu političke predstavnike i izaslanike u federalnom Domu naroda.

Neprihvaćanje nelegalne i nelegitimne vlasti "Alijanse" u Federaciji BiH i državi BiH, hrvatske političke stranke okupljene oko Hrvatskog nardnog sabora BiH potvrdile su i neuključivanjem u postupak izbora izaslanika u Dom naroda F BiH i BiH i na taj način ne prihvaćajući nametnute izmjene Izbornih pravila i propisa u BiH.

Prije povijesnog Zubakovog sporazuma koji nikad nije prošao parlamentarnu proceduru, federalni Dom naroda brojao je 80 izaslanika. Hrvati i Bošnjaci imali su po 30 izaslanika kako bi postojao paritet među tim narodima i taj je broj bio „fiksiran", a Srbi i Ostali imali su ukupno 20.

Paritet u federalnom Domu naroda je derogiranjem Ustava FBiH poništen, pa je tako broj broj izaslanika u klubovima Hrvata i Bošnjaka smanjen na po 17 izaslanika, a uveden je i Klub Srba s također 17, te Klub Ostalih sa 7 izaslanika.

Sve što se poslije zbivalo na političkoj sceni u BiH, poglavito odnosima Hrvata i Bošnjaka, rezultatat je tog, od Platformaške, nelegitimne i nelegalne vlasti, kao i trećeg mandata Željka Komšića bošnjačkim glasovima na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Zubakovim sporazumom profitirala je isključivo bošnjačka politika koja, zahvaljujući, derogiranom Ustava FBiH, ima mogućnost Hrvatima izabrati izaslanike u federalni Dom naroda, a i člana Predsjedništva BiH, što upravo živimo. Zubak je svojim potpisom na Petritscheve amandmane hrvatsku političku budućnost poslao u ropotarnicu povijesti, a sebe upisao u povijest -   hrvatskog beščašća.  

Tenkovima na Hercegovačku banku

Osim brutalnog udara međunarodne zajednice na Ustav FBiH i tako formirane protuhrvatske vlasti Alijanse, Hrvati u BiH tih su godina bili žrtvama, osim terorističkih napada, i terora međunarodne zajednice na gospodarskom i obrazovnom planu.

Hrvatski branitelji koji su izborili opstanak za vrijeme Domovinskog rata, postali su, uglavnom za vrijeme i mjesecima kasnije nakon Alijanse, žrtve montiranih pravosudnih progona od Haaga, Sarajeva, pa sve do županijskih/općinskih sudova. Već tada je bilo jasno kako će i same kuhare iz HVO-a kazneno progoniti, osim, ako naravno, nisu iskazali lojalnost Alijansi na ovaj ili onaj način.

Bile su to svakako olovne godine opterećene političkim odnosima i tektonskim udarima na prava Hrvata i svih sastavnica jednog suverenog naroda.

Hercegovačka banka, kao srce hrvatskog gospodarstva, uništena je i to uz tenkove i eksplozije zbog navodnih malverzacija koje ustvari nikada nisu dokazane, nego potpuno suprotno. Državna agencija za bankarstvo, kao i međunarodna revizorska kuća koja je radila izvještaj, ustvrdila je kako nije bilo nezakonitosti.

Međutim, sve to nije međunarodnu zajednicu i razne “Zubake” koje bi Hrvati iz BiH trebali izvoziti kao domaći i autohtoni patent izdajnika, da uništi Hercegovačku banku koja je tih godina u svom portfelju imala dva društva za upravljanje investicijskim fondovima koji su privukli nepune dvije milijarde certifikata u vlasništvu Hrvata u BiH, kao i više od 50 posto sveukupnih cerifikata koji su bili u njihovim posjedima.

Također, Hercegovačka banka je tada bila lider nakon ukidanja Zavoda za unutarnji platni promet jer je “držala” gotovo 40 posto sveukupnog platnog prometa u Federaciji BiH i za to, logično, ubirala bankarske nakande. Austrijske su banke tada ulazile na tržište u Federaciji BiH. 

Progon hrvatskih branitelja

Pored toga, međunarodna zajednica je uz asistenciju pritajenih kadrova Alijanse pokušala ugasiti i Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskom jezkiku u BiH, i izvršiti nasilnu integraciju s Univerzitetom Džemal Bijedić u Mostaru što je uz velike otpore, ipak, zaustavljeno.  Uz potpunu političku eutanaziju Hrvata kao konstitutivnog i suverenog naroda u BiH, uništavanje žile kucavice hrvatskog gospodarstva, počeo je i progon hrvatskih branitelja, poglavito zapovjedne strukture HVO-a u Središnjoj Bosni, a sve se, naravno, nastavilo i uhićenjima i formiranjem predmeta hercegbosanske šestorke u Haagu.  Osnivanjem Suda BiH, kao izvandaytonske kategorije, kao i Tužiteljstva BiH, pripadnici HVO-a su postali mete za pravosudni odstrijel, kao ranije hrvatski policajci i povratnici za likvidacije za koje ni do danas nitko nije kazneno odgovarao. 

Tko je, zapravo, ugrozio ustavni poredak Federacije BiH?

Hrvatsko političko rukovodstvo je smijenjeno, od Ante Jelavića, kao predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pa do svih onih koji su na bilo koji način izabrali biti protiv “povijesnih vremena u kojima se stvarala građanska država jednakih građana”. 

Iako je Leutareva šestorka uspjela pobijediti AID-ov montirani pravosudni postupak, ravnopravnost Hrvata u BiH prestala je postojati čak i kao misaona imenica nakon 2002. godine.

Jelavić je smijenjen zbog “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustvarno uređenje FBiH i BiH”.  Leutareva šestorka optužena je za “rušenje ustavnog poretka FBiH”. Iskaz zaštićenog svjedoka broj 30. u tom predmetu prema kojem je bio cilj stvoriti treći entitet je bio temelj optužnice.

Nepunih 20 godina kasnije, u maratonskom sudskom postupku pred Haagom, presuđena je međunarodni oružani sukob u kojem sudjelovala Hrvatska i udruženi zločinački pothvat HVO-a koji je u, “samoproglašenom” entitetu Herceg-Bosna etnički očistio Bošnjake.

Presudu hercegbosanskoj šestorci  bošnjačka politika danas koristi kao ključni argument u političkoj utakmici o izmjenama Izbornog zakona, a hrvatski branitelji, vojno-policijski kadrovi  HVO-a, od Orašja, preko Središnje Bosne, do Neuma, iz zemlje koju su obranili i čiju su slobodu izborili, preko TV-ekrana u susjednoj Hrvatskoj gledaju dugometražni film “Anatomija hrvatskog nestanka”.

(Nastavlja se) 

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250