U krugu uzdrmanog poduzeća koje je godinama bilo kičma i oslonac razvoja Mostara najjaču ljutnju izazivaju stalna javljanja tri imena. Među radnicima se već sve zna o Vjekoslavu Domljanu, Milanu Jovičiću i bivšem im šefu Miji Brajkoviću. Ljuti ih što javnost ne zna ono što oni znaju, što je premalo hrabrosti čak i među svim nanizanim Aluminijevim upravama da iznesu ono što znaju o ovoj trojci, a na kraju i što ih mediji kite pridjevima kao što su ekonomski stručnjak, mostarski intelektualac / osnivač Aluminija i genijalni menadžer.
Tako se skupina radnika obratila portalu Dnevnik i ispričala svoju stranu priče o spomenutom trojcu.
Vjekoslav Domljan je radio u Aluminiju od 1.2.2013. do 19.5.2014. godine, i to kao savjetnik jednog od najomraženijih direktora Ive Bravdice, onog koji je poklonio Vladi Federacije 20 posto tvorničkog kapitala (oteo ga malim dioničarima), da bi u mirovinu išao ‘‘miran‘‘, a zauzvrat Aluminij nije dobio ništa, jer u tom famoznom Aneksu 8 i nema kategoričnih obveza za Vladu.
Domljan je na tom mjestu primao 3000 KM mjesečno, ne radeći ništa, osim što je po hodnicima, tvrde radnici, ostavljao poznati miris bureka koji se širio iz njegove aktovke. Tada je nagrađen jer je savjetnik aktualnog federalnog premijera, a zapravo hoda naokolo i medijima poručuje da ima asa u rukavu za Aluminij.
Zadnja tri mjeseca svog boravka u hercegovačkom gigantu proveo je u direktorskoj fotelji, u kojoj je naslijedio svog šefa Bradvicu, naslijedivši i njegovu plaću od 12.056 KM.
Jedan od onih ljutih u Aluminiju ekskluzivno nam je dostavio kopije Domljanovih platnih lista, a kaže da je među administracijom ostao upamćen kao ‘‘centar izvrsnosti‘‘ i ‘‘tehnopolis‘‘ jer samo je o tom lamentao za svog direktorovanja tijekom kojeg nije izvukao onog asa u rukavu za Aluminij.
Milan Jovičić nije osnivač Aluminija, nego još jedan dobrosnalazeći uhljeb kojem je čitav život bilo dobro, i u Jugoslaviji i u Herceg-Bosni, a i danas. Radio je u Fabrici glinice od 1970. do 1977. a kad je (1977.) osnovan Aluminij (za čije su plaće sve mostarske fabrike tada morale izdvajati od osobnih dohodaka) napustio ga je glavnom bez obzira i otišao u TE Gacko, ni manje ni više nego na mjesto tehničkog direktora. Kad je standard Aluminija dostigao onu prepoznatljivu visinu, Jovičić je poteglio iz Gacka nazad u Mostar i vratio se u Aluminij 1985. ali je već iduće godine zamrznuo radni status sve do 1990. jer je imenovan kao delegat u VUR Skupštine SR BiH.
Vratio se 1990. nakratko u Aluminij i već 1.3.1990. opet zamrznuo radno mjesto jer je imenovan kao delegat u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ. Tamo je ostao do 31.1.1992., vratio se opet u Aluminij koji mu je čitav život bio usputnom postajom, da bi se u travnju 1992. u Mostaru dogodilo ono što se dogodilo – krvava srpsko-crnogorska agresija i spaljivanje i pljačka Aluminija.
Milan Jovičić čitav rat provodi na zapadnoj obali Mostara, zaposlen u Srednjoj elektrotehničkoj školi koja je nastavu izvodila na hrvatskom jeziku, a koliko mu je Herceg-Bosna bila ‘‘mrska‘‘ govori podatak da je bio član Hrvatskog šahovskog saveza Herceg-Bosne.
U Aluminij se htio vratiti 2000. godine, dugo nakon što je nadljudskom voljom njegovih kolega tvornica podignuta iz ratnog pepela. Odbijen je po odredbama federalnog Zakona, jer je zasnovao radni odnos s drugim poslodavcem. Tada je krenula njegova tirada protiv usputne mu postaje.
Jovičiću danas mediji tepaju da je mostarski intelektualac. Kolumne mu objavljuje kompromitirana Štefica Galić a onaj tko posjet Tacno.net i Jovićićeva pisanja, naići će na konstrukcije poput ‘‘ustaška jazbina‘‘, ‘‘njihovi bojovnici‘‘, ‘‘lukavi latini‘‘, sve odreda jezik koji inače koriste ‘‘intelektualci‘‘.
Radnici tvrde da je upravo on, gebelsovskom metodom, plasirao onu najprljaviju priču o tabli s natpisom o zabrani ulaza u Aluminij psima, Srbima i Muslimanima i od tisuću puta ponovljene laži napravio tabloidnu ‘‘istinu‘‘.
- Nikad ta ploča nije postojala, nikad taj natpis nije stajao u Aluminiju, da jest dosad bi Jovičić objavio i fotku, a sudeći po utuživim fotomontažama na njegovim kolumnama, na kojima na licima političara crta fašističke simbole, ne bi nas iznenadila i jedna takva montaža iz Jovičić-Galić-Oručević kuhinje. Jovičić je šovinist i neradnik – kažu nam njegove dojučerašnje kolege koje su nam i ustupile dokaze o njegovom radno-funkcionerskom putu.
U Zavodu MIO HZHB uredno mu je izmiren staž sve od 1.1.1994. do 30.7.1996. godine, kada mu prestaje radni odnos u školi, kada prelazi na istočnu obalu Mostara, kada se pojavljuje na izbornoj listi Safeta Oručevića i zapošljava u Elektrotehničkoj školi koja nastavu izvodi na bošnjačkom jeziku. U njoj radi do 2000. godine i prelazi u Gradsko vijeće Mostara do 2004. ispred Oručevićeve stranke.
- Nudio se Brajkoviću da bude na listi HDZ-a kao lojalni Srbin, u zamjenu za povlastice, ali ovaj ga je glatko odbio jer su bili posvađani još od prije rata – dodaju naši sugovornici.
Na kraju, ‘‘genijalni menadžer‘‘ Mijo Brajković, nakon dva ranija ‘‘umirovljenja‘‘, popraćena otpremninama, i nakon rastrošnosti o kojoj se već sve zna i koja je dio revizorskih i inspekcijskih izvještaja, konačno u mirovinu odlazi 30.4.2009. godine.
Nije on tad ostavio zdrav Aluminij sa 100 milijuna KM na zalihama, kako danas voli reći. Nije on tada prekinuo veze s kompanijom.
Prema službenim knjigovodstvenim podacima Aluminija kreditne obveze Aluminija na dan 30.4.2009. godine iznosile su 82.441.274,01 KM, a obveze prema dobavljačima 38.752.584,17 KM, što ukupno iznosi 121.193.858,08 KM. U isto vrijeme, raspoloživa novčana sredstva na računu Aluminija iznosila su 55.475.120,00 KM, iz čega jasno proizilazi da su obaveze odnosno dugovanja Aluminija na dan 30.4.2009. godine iznosila 65.718.738,08 KM.
Ove je podatke Ivo Bradvica javno objavio na službenom web-portalu Aluminija 26.7.2012. isprovociran i tadašnjim Brajkovićevim istupima, koji je u međuvremenu rasprodao imovinu i otišao u Aluminijev stan u Zagrebu.
Napisao je tada da je Brajković iza sebe ostavio gubitak u iznosu od 65.718.738,08 KM, zajedno s čak 64 ugašene ćelije odnosno 25% ukupnih proizvodnih kapaciteta Aluminija, u vrijeme kada mu je prosječna cijena električne energije bila 34 eura (cijena struje iz Hrvatske iznosila je 27 eura, a iz EP HZHB 45 eura), a prosječna cijena metala preko 3500 dolara po toni, što bi danas značilo oporavak iz 400 milijuna KM dubioze za nesretni Aluminij.
Svi bitniji poznavatelji aluminijske industrije ocijenili su gašenje ćelija na samom udaru recesije kukavičkim i nesmotrenim potezom koji je već tada ugrozio sve Aluminijeve šanse za oporavak.
Brajković je, povrh svega, nastavio imati ugovor o konzultantskim uslugama s Aluminijem i 10 mjeseci nakon umirovljenja primao 10.000 KM mjesečno kao specijalni konzultant dok je direktor bio Ivo Lasić.
- Neka nas više ne spašavaju – poručuju naši sugovornici, dajući nam papire koje smo gore objavili.
Dnevnik.ba