StoryEditor
Via facti

A što ako ili kad Republika Srpska proglasi nezavisnost?

Piše desk  /  22.01.2023., 11:45h

Svakako je najteži i najotvoreniji balkanski problem opstanak Bosne i Hercegovine, teško održive države pod međunarodnim protektoratom. Što će se doista dogoditi i kakav je mogući zaplet i rasplet u slučaju da Milorad Dodik učini ono što je čvrsto naumio?

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik

Intervencija Christiana Schmidta u izborni zakon Bosne Hercegovine te relativno brzi dogovor o uspostavi vlasti  pružio je iluziju o normalizaciji odnosa u ovoj državi. Tu nam je iluziju upravo srušio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske prigodom neustavnog obilježavanja dana ovoga entiteta. Vrijeme je, kaže on, da svi Srbi žive u istoj državi! Ujedinjenje Republike Srpske i Republike Srbije, poručuje, ima plebiscitarnu potporu s obje strane Drine, a na ruku mu ide promjena okolnosti u svijetu, pri čemu očito misli na probuđenog sibirskog medvjeda. „Ovo vrijeme“, kaže dalje, „mi koje je narod birao moramo iskoristiti da ujedinimo srpski narod“. 

Dodik nikad jasniji 

Ponosan je na generaciju političara, dodajmo ratnih zločinaca, koji su stvorili Republiku Srpsku, koji su „pristali biti mučenici i koji sada leže po kazamatima“, misleći pri tome očito na Radovana Karadžića,  Ratka Mladića i ostale, ne spominjući im imena. Do sada se Dodik pozivao na Daytonski sporazum, branći svoju autonomiju i državnost, sada, međutim, pokazuje nezadovoljstvo tim sporazumom, jer ga doživljava kao prepreku potpunoj samostalnosti i u konačnici ujedinjenju sa Srbijom. Da bi osnažio svoje namjere Dodik je organizirao i vojničku paradu pripadnika policijskih snaga. A i samo mjesto održavanja mitinga i parade (Istočno Sarajvo) nesmunjivo predstavlja izravnu i smišljenu političku poruku i provokaciju.

Žaleći što već 1918. (misleći valjda i na Londonski pakt) nije stvorena velika Srbija, pokazuje čak pretenzije prema Dalmaciji i vjerojatno Slavoniji. A na banjalučkoj akademiji istim povodom, održanoj dan ranije, kao da je iz boce pušten duh Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i drugih likova iz prapovijesti, čulo se kako su Hrvati i Bošnjaci zapravao pokatolčeni, odnosno islamizirani Srbi, te da je Tuđman u stvari novi Pavelić. Njima su i Hebrang i Šuvar, pa čak i Tito bili Pavelić, pa kad se bolje razmisli ispada da ni Pavelić nije bio Pavelić.  Čulo se opet ono zlokobno o najmanje petsto tisuća ubijenih u Jasenovcu i još puno toga. 

Istina, Dodik već dulje vrijeme svira istu melodiju, ali nikada do sada nije bio tako radikalan, tako jasan u govoru kojemu nisu potrebna dodatna tumačenja i domišljanja. Sve to što on govori i misli treba uzeti krajnje ozbiljno, sve to nije stvar ekscentričnosti jednog neuračunljivog tipa, nego prije tipično mišljenje među Srbima. Ta on kontinuirano i dobiva izbore upravo na ovakvoj retorici. Može nama ta retorika izgledati kao smiješna mitomanija, ali mitovi su znali biti i pokretačima realnih, najčešće tragičnih, događaja, bez obzira što su se razbijali o tvrdo tlo stvarnosti 

 Projekt denacifikacije

Paradu ponosa uveličali su i poltičari iz Beograda. Tu je bio ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, odmah sutradan nakon što je u Zagrebu dočekan i ispraćen s uvažavanjem, kao veliki prijatelj i čovjek dobrih namjera. Nije ništa Dačić govorio, ali je njegova nazočnost dovoljno rječita. Predsjednik Skupštine Srbije Vladimir Orlić istakao je kako Srbija ima obvezu čuvati i braniti (naravno ugrožene) Srbe. Ona je „lider u regiji i ima snagu štititi sebe i svoje pa Srbe nitko neće moći ponižavati“ . I sin predsjednika Aleksandra Vučića došao je, naravno po tatinom naputku, kao privatna osoba, iskazati svoju podršku.  

Kako vidmo, crna ruka je i dalje ispružena u svojoj pomahnitaloj pohlepi i agresivnosi. Srbija nikako nije zadovoljna svojom veličinom i svojim granicama, a ima i razgranatu agenturu u svim zemljama na koje pretendira. I patrijarh Porfirije, jedan od uvaženih gostiju na zagrebačkom božićnom domjenku, tvrdi kako su državne granice promjenjive. Upravo je Srpska pravoslavna crkva glavni instrument crnogorske rekonkviste. Kosovo je tvrd orah, zube slomi al' ga ne polomi. Vučić bi bio zadovoljan, za sada, srpskim vijećem općina na sjeveru. Hrvatska je ipak članicom EU i NATO pakta i teško bi se naš istočni susjed odlučio na novu avanturu, pogotovu dok želi i sama u europsku zajednicu. Iako se nikada ne zna, sve dok iz Srbije ili barem od vjernog koalicijskog partnera naše Vlade ne stigne priznanje (i pokajanje) o agresiji, a toga ćemo s još načekati.  Zagledani u svog velikog istočnog brata Srbi ponavljau iste formule. Tamo ruski svijet, ovamo srpski svet, tamo denacifikacija Ukrajine, ovamo denacifikacija Balkana, tamo nepostojeći Ukrajinci, ovamo nepostojeći Hrvati, Crnogorci i Bošnjaci, tamo ugroženi ruski, ovamo srpski narod, itd.  

Bosna u pitanju 

Svakako je najteži i najotvoreniji problem opstanak Bosne i Hercegovine, teško održive države pod međunarodnim protektoratom. Što će se doista dogoditi i kakav je mogući rasplet u slučaju da Dodik učini ono što je čvrsto naumio? Kako bi reagirali Bošnjaci, kako Hrvati, kako Srbija, kako Hrvatska, kako svijet? Sve su to otvorena pitanja koja izazivaju laganu jezu.

Bošnjaci bi se osjetili najpogođenijima, ali teško bi se mogli sami vojno suprostaviti. Uostalom, postoji i ona deklaracija iz 1993. koju su potpisali Alija Izetbgovića, Momčilo Krajišnik, Radovan Karadžić i sam Milošević, koja praktički znači priznanje Republike Srpske i njezina prava na odcjepljenje. Nije vjerojatno da bi Turska priskočila u pomoć, jer ova država upravo produbljuje tijesne veze s Rusijom. EU bi uveo sankcije, SAD bi zaprijetio, ali opet je malo vjerojatno da bi bombardirao Beograd ili Banja Luku, jer bi to sigurno dovelo do samog praga sukoba sa Srbijom i Rusijom, bez kojih Dodik i ne bi ništa poduzimao. Možda bi NATO tek naoružao Armiju BiH, kao što naoružava ukrajinske branitelje. Bilo kakav rat ili oružani sukob većih ili manjih razmjera ne bi očuvao BiH. Naprotiv, to bi bio definitivni i nepovratni kraj.

Ovaj put Bošnjaci ne bi mogli računati na Hrvate u BiH, koji su jednom već branili i djelomice obranili ovu zemlju i umjesto zahvalnosti, koje je bilo u početku, sada doživljavaju poniženja i optužbe. Oni bi, zacijelo, ostali po strani eventualnog sukoba. Njihovi federalni partneri učinili su sve, kako je to u trenucima iskrenosti predviđao Haris Silajdžić, da im zgade Bosnu. Vjerujemo kako u samoj državi Hrvatskoj ima netko negdje koji pomno prati razvoj događaja i priprema odgovarajuća rješenja za izglednu krizu. Ono što se za sada u javnosti zna samo je to kako Hrvatska ostaje na pravoj strani povijesti, ma što to značilo. Ona je za jedinstvenu, suverenu, itd.  BiH, neovisno od mogućnosti da takva bude i ostane. Dodikovi izleti doživaljavaju se kao neozbiljna retorička zabava ili kao prazna puška od koje se, istina, uvijek dvojica boje.      

Nešto je u svemu ovome određeniji predsjednik države Zoran Milanović, kojega  malo tko više doživljava pouzdanim tumačem hrvatskih interesa i pozicija. On ionako uvijek govori samo u svoje ime. Pokazuje čudnu benevolentnost prema Dodiku, kao što je Plenković benevolentan prema Pupovcu, uzimajući ga kao svog najvjernijeg saveznika. Bez Srba, kaže Milanović, nema BiH, što bi trebalo značiti kako onda nema ni Federacije BiH. Možda je rješenje za taj crni scenarij povratak Washingtonskom sporazumu i konfederaciji Hrvatske i Federacije, ili potpuni razlaz. No, prije svega, prije svih ovih mogućih i nemogućih zapleta, valjalo bi, svakako posredstvom kreatora onog sporazuma iz Daytona, pokušati potražiti novi sporazum i novi ustav, kojim bi svi bili zadovoljni, a socesionističko-unitarističke težnje smirene.    

Dnevnik.ba

27. siječanj 2023 11:52