Zločin nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u selu Trusina kod Konjica počinjen 16. travnja 1993. godine nije bio sporadični incident nego početak etničkog čišćenja Hrvata iz Konjica.
Pripadnici specijalnog odreda „Zulfikar“ pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage napali su hrvatsko selo Trusina 16. travnja 1993. i likvidirali 22 osobe hrvatske nacionalnosti, od kojih su četvorica bili pripadnici HVO-a, a njih 18 civili. Pripadnike HVO-a su strijeljali, a hrvatske civile likvidirali u dvorištima njihovih kuća koje su kasnije opljačkali i spalili. Najstarija žrtva bila je Kata Drljo koja je u vrijeme kada je ubijena imala 75 godina dok je najmlađa žrtva Ivan Drljo u vrijeme kada je ubijen imao 21 godinu. Jedina krivica im je bila činjenica da su Hrvati.
„Ni kokoš ne smije ostati“
Da je zločin u Trusini bio planiran i osmišljen od vrha tzv. Armije BiH i političkih dužnosnika SDA u Općini Konjic tijekom 1993. godine najbolje potvrđuje i svjedočenje Raseme Handanović zvane Zolje pred Sudom BiH koja je priznala kako je sudjelovala u ubojstvima hrvatskim civila.
Za zločine počinjene u Trusini pravomoćno su osuđeni Nihad Bojadžić (15), Mensur Memić (10), Nedžad Hodžić (12). U predmetu „Memić i ostali“ oslobođeni su Dževad Salčin i Senad Hakalović. Iako je glavni kreator pokolja u Trusini, Zulfikar Ališpago, zapovjednik Specijalnog odreda „Zulfikar“ bio jedan od petorice optuženih u predmetu „Memić i ostali“, od 2014. je predmet razdvojen zbog Ališpaginog lošeg zdravstvenog stanja. Sud BiH ranije je pravomoćno osudio Edina Džeku na 13 godina zatvora, a Rasemu Handanović na zatvorsku kaznu od 5,5 godina temeljem sporazumnog priznanja krivice.
Handanović je pred Sudom BiH kazala kako su se izvještaji podnosili izravno zapovjedniku Zulfikaru Ališpagi čiji je zamjenik bio Nihad Bojadžić. Detaljan opis akcije u Trusini pred Sudom BiH svjedočila je Rasema Handanović zvana Zolja koja je kazala kako ih je zapovjednik Zulfikar postrojio uz motivaciju, odnosno borbene pokliče „tekbir“ i „Allahu ekber“. Handanović je optužila i Bojadžića kazavši kako je on neposredno pred polazak u akciju naredio da „odradimo Trusinu da ni kokoš ne smjije ostati“. Opisala je kako su se pripadnici odreda “Zulfikar”, podijeljeni u dvije skupine kretali Trusinom i izvodili Hrvate iz njihovih kuća, skupljajući ih na nekoliko lokacija, te da tijekom akcije nije ranjen ili ubijen niti jedan pripadnik postrojbe kao i da iz hrvatskih kuća nitko nije pucao na njih.
Po naredbi zamjenika Zulfikara Ališpage Zuke, Nihada Bojadžića pripadnici postrojbe “Zulfikara” tzv. Armije BiH su se povukli iz sela, vodeći sa sobom zarobljenike, izuzev jedne skupine za koju pretpostavlja da su već bili likvidirani.
Strijeljanje Hrvata
Nakon što su došli izvan domašaja vatre, izdvojili su i postrojili šest-sedam muškaraca, među kojima je bilo i civila. Nedžad Hodžić je „motorolom“ pitao Nihada Bojadžića što da radi sa zarobljenicima, a ovaj mu je odgovorio da ih sve pobiju. Kad je Nedžad Hodžić pozvao streljački vod, jedan mladić iz skupine zarobljenika pokušao je pobjeći, a svi prisutni vojnici su zapucali, ubivši njega i ostale zatočene muškarce koji su tu bili postrojeni.
Iz Konjica protjerano 10 tisuća Hrvata, ubijeno ih 160
Za vrijeme agresije tzv. Armije BiH na Konjic istjerano je gotovo 10 tisuća Hrvata, njih 160 stradalo, od kojih je bilo 80 odraslih civila, semodoro djece i 39 vojnika HVO-a.
Stratišta na području konjičke općine su sela Gostovići 4 žrtve, Orlište 4, Buščak 3, Trusina 22, Vrci 7, Radešine 5, Dubravice 5, Podhum/Žitače 26, Zaslivlje 3, Orahovica 4 žrtve.
Zločini nad Hrvatima u Konjici nisu bili predmetom istraga, a tako ni sudskih postupaka vođenih pred Haaškim tribunalom.
Dnevnik.ba