Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu je, kao ključna nacionalna baštinska ustanova, godinu počeo izložbom “Sedamdesetprva“, o prijelomnoj 1971. godini, u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća koje se idanas smatra najvažnijim povijesnim razdobljem druge polovice 20. stoljeća kojim je nagoviještena hrvatska samostalnost.
Prvi muzeološki prikaz: Izložba "Sedamdesetprva" u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća
Prvi je ovo muzeološki prikaz 1971. godine kojim je obuhvaćena i prvi put prezentirana raznovrsna muzejska, arhivska i knjižnična građa ukupno 50 institucija, 40 privatnih posuditelja i 38 videosvjedočanstva sudionika povijesnih zbivanja i članova njihovih obitelji.
“Sedamdeset“ prva je otvorena 11. siječnja 2022. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a za javnost je dostupna sve do 13. ožujka ove godine. Simboličnim otvaranjem izložbe 11. siječnja obilježava se dan kada su u ranu zoru 1972. godine započela masovna uhićenja prvaka Hrvatskog proljeća, a partijsko rukovodstvo Hrvatske već idući dan podnijelo ostavke. Represivni jugoslavenski aparat grubo se obračunao s nositeljima pokreta nakon čega je uslijedilo dugogodišnje razdoblje “hrvatske šutnje“. Hrvatsko proljeće se smatra pokretom koji je naznačio početak kraja Jugoslavije, a njihove ideje i nastojanja omogućili su, prema brojnim povjesničarima, demokratske procese koji su rezultirali proglašenjem samostalne Republike Hrvatske.
Prijelomne godine burne hrvatske povijesti
Petra Braun, jedna od autorica izložbe, izjavila je za Dnevnik.ba, kako je “Sedamdesetprva“ dio trogodišnjeg projekta Hrvatskog povijesnog muzeja koji, u sklopu svog poslanja, muzeološki obrađuje prijelomne godine hrvatske povijesti, što 1971. svakako jest.
“Sedamdeset prva sadrži šest kronološko-tematskih cjelina. Uz uvodni pregled događaja do 1971. Pod nazivom “Neka bude živost…”, u četiri glavne izložbene cjeline donosi se kronološki slijed zbivanja tijekom 1971. i to kroz djelovanje triju skupina oko kojih se pokret stvarao – reformne struje Saveza komunista Hrvatske, Matice hrvatske i studentskog pokreta“, izjavila je Braun.
Cjeline nose, dodaje Braun, nazive po godišnjim dobima koja više simbolički nego strogo kalendarski, odgovaraju razvojnim fazama samoga reformnog pokreta tijekom 1971. godine.
Šest kronološko-tematskih cjelina: Sjećanja svjedoka vremena, nekoliko sati audio-vizualnog sadržaja i oko 450 predmeta privatnih posuditelja
“'Čuvanje nade' upućuje na posljedice sloma pokreta te sadržava sjećanja svjedoka vremena i njihovih obitelji na 'sedamdesetprvu' i to pedeset godina kasnije“, ističe Braun.
Andreja Smetko, ko-autorica izložbe, napominje za Dnevnik.ba, kako je samoj realizaciji izložbe prethodio iscrpan istraživački rad i prikupljanje dostupnih materijalnih svjedočanstva iz tog razdoblja.
“Autori su unatoč otežanim okolnostima pristupa gradivu zbog epidemioloških mjera uspjeli načiniti uvid u fondove Hrvatskog državnog arhiva te Državnih arhiva grada Zagreba, Splita, Zadra, Slavonskog Broda i Gospića. Načinjen je pregled audiovizualnog gradiva koje se čuva u bogatom arhivu Hrvatske radiotelevizije te filmskog gradiva Hrvatske kinoteke Hrvatskoga državnog arhiva s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Tako je i filmsko gradivo prezentirano kao izložbeni eksponat, odnosno svjedočanstvo vremena čime smo nastojali uputiti i na važnu ulogu medija u stvaranju masovnog pokreta“, izjavila je Smetko za Dnevnik.ba.
Uspjeli su, dodaje Smetko, prikupiti i malobrojne muzejske predmete koji se čuvaju u hrvatskim muzejima i time došli do saznanja o vrlo slaboj zatupljenosti građe i muzejskoj obradi same teme.
“Na izložbi su tim više od neprocjenjive vrijednosti predmeti privatnih posuditelja, koji ne samo da su ih uspjeli sačuvati nego predstavljaju i dragocjene osobne priče koje su odlučili podijeliti s nama na ovoj izložbi. U tome im još jednom svesrdno zahvaljujemo kao i na ukazanom povjerenju. U velikom obimu predstavljena je knjižna građa i periodika, a zastupljena su i djela likovne umjetnosti koja su nastala upravo 1971. godine“, ističe Smetko.
Cilj im je bio okupiti relevantnu i dostupnu arhivsku, tiskovnu, knjižnu, audiovizualnu i muzejsku građu te osobne predmete koji svjedoče tom važnom razdoblju hrvatske povijesti. Taj raznovrsni materijal je raspoređen unutar šest izložbenih cjelina kronološkim slijedom događanja kako bi posjetiteljima omogućili uvid u razvoj samog pokreta te ukazali na njegove uzroke i posljedice.
“S obzirom na to da je na izložbi predstavljeno 450 originalnih predmeta, više sati audiovizualnog sadržaja, veliki broj kopija dokumenata i uvećanja fotografija i novinskog tiska, može se zaključiti da je to vrlo opsežna izložba u kojoj svaki posjetitelj može pronaći nešto po svom interesu, ne gubeći pritom iz vida opći politički i društveni okvir hrvatskog reformnog pokreta“, objašnjava Smetko.
Braun napominje kako nisu htjeli prikazati ništa manje od sveukupnosti zbivanja te godine, iako povod jest 50. obljetnica “Hrvatskog proljeća“.
“Proširili smo temu na samu 1971. godinu, odnosno ne samo na politička zbivanja, već i na općedruštvena i kulturna događanja te godine“, rekla je Braun.
Smetko, dodaje, kako su na temelju historiografske recentne znanstvene i stručne literature te povijesnih izvora nastojali smo ukazati na bitne procese, događaje i aktere koji su obilježili hrvatski reformni pokret.
Hrvatski reformni pokret: Otpor centralizmu, unitarizmu, neravnopravnom položaju u komunističkoj Jugoslaviji
“U prezentaciji smo obuhvatili i one pojavnosti, pogotovo u umjetnosti, koje nisu izravno vezane uz reformni pokret, ali kojima je pokret bio politički i društveni okvir te koji je svoj odraz imao i u svakodnevnom životu građana“, rekla je Smetko.
Hrvatski reformni pokret, u javnosti poznat pod nazivom “Hrvatsko proljeće“ u užem smislu obuhvaća dvogodišnje dinamično razdoblje 1970. i 1971. godine. Širi mu je okvir postavljen u raspravama o dopunama Ustava SFRJ iz 1963., odnosno o ustavnim amandmanima koji su usvajani do 1971. kada se sve češće kritički govorilo o problemima gospodarstva, društva i nacionalnih odnosa.
“Smatrajući ih ključnima za očuvanje Jugoslavije, Josip Broz Tito šezdesetih godina 20. stoljeća inicira reforme koje se iz privredne sfere sele na političko polje, prema hrvatskom otporu centralizmu, unitarizmu i neravnopravnom položaju u komunističkoj Jugoslaviji. Prijelomni događaj bila je IV. sjednica CK SKJ, Brijunski plenum, 1. srpnja 1966. godine na kojoj je smijenjen potpredsjednik SFRJ i načelnik policijskih i tajnih službi Aleksandar Ranković“, izjavila je Smetko.
Time je, dodaje Smetko, pokrenuta politička demokratizacija zemlje koja je dovela do stanovite liberalizacije društva u cjelini.
“U kontekstu predlaganja ustavnih izmjena objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u zagrebačkom tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. godine koja je bila rezultat nezadovoljstva Novosadskim dogovorom iz 1954., a kojim se hrvatski jezik nazivao hrvatskosrpskim jezikom. Deklaracija je označila početak javnog istupanja Matice hrvatske u borbi za temeljne hrvatske interese“, objašnjava Smetko.
Partijsko vodstvo Hrvatske, Matica hrvatska i studenti - ujedinjeni za opći hrvatski interes
Zatim je, nastavlja Smetko, uslijedila ključna Deseta sjednica CK SKH, održana u siječnju 1970. godine, na kojoj je po prvi put jedno partijsko republičko vodstvo javno i izravno osudilo unitarizam i centralizam jednako opasnim nacionalizmu te se jasno založilo za hrvatsku državnost i obranu nacionalnog identiteta.
“Sjednica je bila izravno prenošena putem televizije čime je javnost po prvi puta mogla čuti kako je partijsko vodstvo, predvođeno novom generacijom komunista, jasno progovorilo o nepovoljnom položaju Hrvatske u Jugoslaviji i ugroženosti hrvatskog identiteta nasuprot proklamiranom jugoslavenstvu“, izjavila je Smetko.
Ključnu ulogu u reformnom pokretu imala su i druga dva aktera oko kojih se pokret stvarao, a to su Matica hrvatska i studentski pokret čije je aktivno uključivanje i sudjelovanje u donošenju prijedloga amandmana prvo na savezni, a potom i republički Ustav unijelo u tadašnji monopolistički, jednopartijski, politički sustav elemente pluralističkog pristupa u traženju rješenja hrvatskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji.
“Valja pritom napomenuti da između njih nije bilo koordinacije niti zajedničkog programa, a i među njima samima bilo je razilaženja i drugačijih pristupa u odabiru metoda, no ono što ih je sve objedinjavalo bio je opći hrvatski interes“, nastavlja Smetko.
Nakon Karađorđeva: Uhićenja, robije, zabrane javnog djelovanja
U kasnu jesen 1971. u Karađorđevu je politika reformista bila osuđena, a ubrzo nakon toga istaknuti matičari i studentsko vodstvo osuđeno i kažnjeno na višegodišnje kazne zatvora.
“Bio je to antihrvatski udar u kojem se represija jednopartijskog komunističkog sustava obračunala sa svim nositeljima pokreta i njegovim pristašama. Ujedno bio je to i početak kraja Jugoslavije koja se raspala dvadeset godina kasnije“, navodi Smetko.
U obradi tema iz hrvatske suvremene povijesti ne nedostaje kontroverza, dodaje Smetko, ali intencija izložbe nije bila baviti se kontroverzama, već ponuditi pregled događaja, ideja i stavova nositelja pokreta tijekom 1971. godine.
„Svjesni smo da sama izložba odabirom eksponata i svojom prezentacijom u zadanom prostoru neminovno predstavlja svojevrsnu interpretaciju vremena“, rekla je Smetko.
Izložbu kao prvi muzeografski prikaz Hrvatskoga povijesnog muzeja na temu Hrvatskog proljeća priredila mlađa generacija kustosa koja je znanje o tom razdoblju stekla tijekom svog školskog obrazovanja kao i iz kruga vlastite obitelji, a sada su kao povjesničari i kustosi obradili temu i imali iznimnu priliku upoznati i saslušati osobna svjedočanstva samih sudionika.
“Hrvatsko proljeće“ je danas, objašnjava Smetko, općeprihvaćen pojam koji označava vrhunac težnji hrvatskog naroda za slobodnim izražavanjem nacionalnog identiteta, traženjem veće političke, gospodarske i kulturne samostalnosti u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji.
“Sam naziv podsjeća na Praško proljeće, sličan reformni pokret u Čehoslovačkoj koji je nasilno ugušen 1968. godine. Iako je hrvatski pokret također bio poražen, može se reći, sada s povijesnom distancom, da je bio klicom i najavom neizbježnosti raspada Jugoslavije. Suvremenici (reformisti, matičari i studenti) nazivaju ga masovni ili općenarodni pokret, a u krugu matičara naziva ga se i hrvatskim preporodom, dok ga njihovi protivnici, posebice nakon Karađorđeva, nazivaju maspok - u negativnom značenju politizacije masa u Hrvatskoj“, objašnjava Smetko.
Historiografija ga, dodaje Smetko, označava kao hrvatski reformni pokret u kojem se po prvi put otvoreno, slobodno i masovnije izražavalo nezadovoljstvo hrvatskih građana položajem Hrvatske u višenacionalnoj SFRJ.
“Tražila se veća samostalnost Hrvatske, nacionalna ravnopravnost u jeziku, gospodarstvu i kulturi. Tijekom rada na izložbi nastojali smo dokučiti gdje i kada se prvi put javlja naziv Hrvatsko proljeće. Temeljem uvida u arhivsko gradivo i periodiku možemo reći da se pojam javlja u emigrantskom tisku već 1972. godine“, pojašnjava Smetko.
U godini dana pred sudovima Hrvatskoj zbog "Proljeća" osuđeno oko dvije tisuće osoba
Pouzdanih podataka o tome koliko je intelektualaca, studenata i drugih pojedinaca završilo u zatvorima zbog podrške i sudjelovanja u “Hrvatskom proljeću“ nema, ali Smetko podsjeća na neke podatke iz historiografske literature.
“U prosincu 1971. podneseno je 358 prijava za krivična djela i 837 prekršajnih prijava zbog sudjelovanja u neprijateljskoj i kontrarevolucionarnoj djelatnosti. Za krivična djela protiv naroda i države od 1972. do 1973. pred općinskim i okružnim sudovima u Hrvatskoj je bilo osuđeno 2 000 osoba. Prema podacima tužiteljstva SFRJ od 1969. do 1971. izvršeno je 1449 krivičnih djela protiv naroda i države, a samo u prvoj polovici 1972. evidentirano je 3 606. Najviši postotak odnosio se na Hrvatsku“, dodaje Smetko.
Čuvanje nade
Cjelina “Čuvanje nade“ nosi ime, objašnjava Braun, prema uvodniku Vlade Gotovca u nikad objavljenom, izvanrednom i zabranjenom broju “Hrvatskog tjednika” od 9. prosinca 1971.
“Mnoštvo je ljudi bilo zahvaćeno represijom, koja se kapilarno proširila na cijelo društvo. Teško mi je izdvojiti detalje, toliko je različitih sudbina, no sumarno bi rekla kako su nažalost mnogi u svojim dosjeima naknadno naišli na imena prijatelja, rodbine ili poslovnih suradnika“, rekla je Braun.
Naziv “Neka bude živost...“ odnosi se, dodaje Braun, na esej Vlatka Pavletića u časopisu “Krugovi” iz 1952. godine.
“Ona simbolički sažima vrijeme prije 1971. kada je, smjenom Aleksandra Rankovića, u Hrvatskoj počelo slobodnije misliti, pisati i govoriti o prešućivanim temama, kao i sve tolerantnijoj kulturnoj politici“, rekla je Braun.
Smetko na koncu razgovora zaključuje: “Proljećari, kako se danas skupno nazivaju nositelji reformnog pokreta, iako su se međusobno razlikovali u pristupu rješavanja hrvatskog pitanja, kao i u snošenju posljedica represivnog režima (mislim na reformiste komuniste s jedne strane te matičare i studente s druge strane) uče nas, prije svega, domoljublju.“
Dnevnik.ba