Poznati su vam oni koji su u društvu uvijek glasni dok govore o svojim kvalitetama i sposobnostima, počevši od toga kako najbolje razumiju društvene i političke odnose u zemlji, pa do toga da su najbolji stručnjaci u Slavoniji za fiš-paprikaš. Najjači, najbolji, najpametniji. Izgleda da je apostol Petar bio jedan od takvih. Pravo mu je ime bilo Šimun, ali ga je Isus nazvao aramejski Kefas, u grčkom Petros - Petar, što znači Stijena. Ona Stijena na kojoj je Isus namjeravao sagraditi svoju Crkvu. I onda, na posljednjoj večeri, Isus naviješta da će se svi o njemu sablazniti i pobjeći. Na to Petar samouvjereno kaže: "Ako se i svi sablazne, ja neću!". Isus mu, ne bez gorčine, uzvraća: "Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije negoli se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti". Znamo: tako se i dogodilo.
Upravo tako. Koliko god mi bili čestiti i dosljedni, ne možemo nikad znati kako ćemo se ponašati u nekoj teškoj situaciji, ne možemo nikada za same sebe staviti ruku u vatru. Slabi smo ljudi. Zato vjernici s mnogo povjerenja mole: "...i ne uvedi nas u napast...", odnosno, "ne dopusti da nas napast nadjača".
Drugo je, rekao bih, još važnije. Za Petra je upravo to njegovo zatajenje u određenom smislu bilo korisno. On je bio apostolski prvak. On je bio Stijena. On je bio jedan od prvih pozvani učenika. On je zbog Gospodina sve ostavio. Svjestan svega toga, Petar se mogao lako uzoholiti, mogao je u vlastitim očima silno porasti. Pa on je prvak, baš kao što neke naše umišljene veličine znaju reći: "Znaš li ti tko sam ja?". Međutim, kad god bi Petar došao u napast da podigne nos, zakukurikao bi neki pijetao i spustio Petra na zemlju…
Svatko bi od nas itekako rado obrisao neku neslavnu epizodu iz vlastitog života. Imamo stvari o kojima ne bismo htjeli da se govori. Koji put samima sebi teško praštamo grijehe svoje mladosti. A evo, možda Bog to dopušta baš zbog toga, da nas spusti na zemlju, ili možda zbog toga da imamo razumijevanja za ludosti vlastite djece, za promašaje drugih ljudi. Isus nije odbacio Petra. Petar zbog svoga grijeha nije pao u očaj. Upravo tako. Velik je onaj čovjek koji nakon pada ustane te iz tog pada nešto dobro nauči. Ako je tako bilo s Petrom, Stijenom, zašto ne bismo i mi tako gledali vlastiti život?