Teška nesreća nije je spriječila da aktivno trenira nekoliko sportova - ronjenje, streljaštvo, atletiku i sportski ribolov. Ujedno obavlja i niz dužnosti u Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječje paralize, izaslanica je u Skupštini Saveza paraplegičara i oboljelih od dječje paralize.
- Moja velika ljubav je ronjenje. Bavim se ronjenjem s opremom i bez opreme, tj ronjenjem na dah. U ovoj disciplini prije četiri godine bila sam europska prvakinja s vremenom dvije minute i 40 sekundi. Zahvaljujući ovom uspjehu u 2019. godini proglašena sam za najbolju sportašicu BiH u neolimpijskim sportovima. Pobjednica sam više međunarodnih natjecanja u ronjenju na dah u Sloveniji i Srbiji, a bila sam i sudionica natjecanja u Rusiji. Pored toga, druga sam žena invalid na svijetu koja ronila ispod leda, a to sam ostvarila na jezeru Kočevje u Sloveniji - kazala je Slišković u razgovoru za Fenu.
Uz ronjenje aktivno se bavi streljaštvom, kao članica Streljačkog kluba osoba s invaliditetom Maglaj, a prošle godine se uključila u sportski ribolov, kada je sudjelovala na natjecanju Federalne lige osoba s invaliditetom, kao jedina žena u invalidskim kolicima, koja se okušala u tom sportu.
Također je uspješna i u atletici u kojoj je na međunarodnim natjecanjima osvajala prva mjesta u disciplinama bacanja kugle, koplja i diska. Narednog mjeseca očekuje je nastup na Međunarodnom atletskom takmičenju u Zenici, na kojem se nada da će ponovo osvojiti odličja u sve tri discipline.
Ljiljina velika želja je da nastupi na Paraolimpijskim igrama na kojim ronjenje još uvijek nije uvršteno u program, ali po njenima riječima zadnjih par godina se radi na tome.
Navodi da skupocjenu opremu za ronjenje nabavlja vlastitim sredstvima, jer je općenito malo razumijevanja za osobe s invaliditetom.
- Sama se nekako snalazim. Teško je, pogotovo za sportove koji nisu atraktivni. Ronjenje nije paraolimpijski sport. Jako je zahtjevno, teško je za zdravu osobu, a ne za osobu s invaliditetom. Nije to samo ulazak u vodu i biti pod vodom. Svako svoje natjecanje i trening ne mogu obavljati u svojoj državi, nekada vozim i po tisuću kilometara. Malo je razumijevanje ronilačkih klubova, koji postoje u BiH, da pokažu interes da bi radili s nama, osobama s invaliditetom. Na svaki svoj trening ili edukaciju, moram putovati u Sloveniju ili Srbiju - kazala je Slišković.
Želja joj je da ljude motivira “da jednostavno vide da i osobe s invaliditetom imaju želju i potrebu".
- Nama ne treba puno, samo želja da netko s nama radi. Žao mi je što imam dosta prijatelja koji imaju želju za ronjenjem, međutim jako je teško da bi se mogli financirati za odlazak u neke druge države, na obuku, na probni zaron. Ronjenje ima veoma veliko značenje posebno za nas osobe u kolicima, jer voda nam je bestežinsko stanje. Ronjenje je i rehabilitacija, ne samo sport ili rekreacija - kazala je Slišković.
Također, velika joj je želja da se i u BiH obilježi međunarodni Dan bez kolica, kao što je to u zemljama regiona.
- Moji prijatelji u Slovenije su izrazili veliku želju i volju, da pomognu da taj dan organiziramo i u BiH, da ga ljudi s invaliditetom, bar taj jedan dan provedu bez kolica, da i ostala populacija vidi da smo mi jednostavno vrijedni svake pažnje, da smo veliki borci i da za nas nema prepreka - zaključila je Slišković na kraju razgovora za Fenu.
Dnevnik.ba