Često se kao alibi za slabije rezultate trenera koji je preuzeo novu momčad koristi ona „da nije proveo dovoljno vremena sa ekipom“ da bi se na terenu primijetila njegova ideja igre. Kod onih ozbiljnih stručnjaka način i ideja na koji bi ekipa trebala igrati je vidljiv nakon prvih odrađenih treninga, to jest prvih utakmica.
Možemo uzeti za primjer Antonia Contea u Tottenhamu i Ralfa Ragnicka u Man. Unitedu. Obojica prije svoje prve utakmice nisu stigli odraditi previše treninga, no kada su utakmice krenule bilo je jasno da gledamo ekipe na koje su obojica već ostavili utjecaj. Da smo imali mogućnosti pretvoriti sve igrače da izgledaju identično, da nema grbova na dresovima, te da se oni razlikuju samo bojom, po rasporedu igrača na terenu i njihovim kretnjama lako bi se dalo naslutiti da su to ekipe Antonia Contea, odnosno Ralfa Ragnicka.
Ono što želim reći da se vrijeme koje je potrebno da se vidi trenerov pečat dosta precjenjuje, što je najbolje dokazao Valdas Dambrauskas u misiji oživljavanja Hajdukove sezone. Osim što ima 100%-tni učinak u svojih pet uvodnih utakmica, Litvanac je uz dobre rezultate ostvario ono što njegov prethodnih nije – razvio je vidljive obrise igre.
Dambrauskasov pečat
Kao trener koji je poznat da ne robuje jednoj formaciji i sistemu, nego se prilagođava kontekstu ekipe i igračima koje ima, Litvanski stručnjak je u ovih pet utakmica pokušao par različitih sistema, no generalna ideja igre ostala je ista. Hajduk otvara svoje napade strpljivom izlaskom kroz dodavanja iz svoje polovice kroz dvije varijante. Kao što je bio slučaj dok je bio trener Gorice, Dambrauskas svoje napade otvara sa trojicom u zadnjoj liniji. U prvoj asimetričnoj varijanti, desni bek Lovrencsics odlazi dublje na protivničku polovicu, dok lijevi bek Melnjak ostaje niže na lijevoj strani obrane, Elez se pomiče u sredinu i postaje srednji stoper, a Dimitrov ili Katić se pomiču prema desnoj aut liniji.
U drugoj, simetričnoj varijanti, oba beka idu visoko, dok se jedan od dvojca Fossati-Atanasov spušta između dva stopera i ponovo tvori trojac u zadnjoj liniji.
Spuštanje Fossatija između dvojice stopera mogli smo vidjeti i u Kranjčevićevoj protiv Lokomotive i u maksimirskom derbiju, a taj taktički segment naziva se „Lavolpiana“ ili „La Salida Lavolpiana“. Koncept je dobio ime po Argentinskom treneru Ricardu La Volpeu kojeg je koristio u Meksičkoj reprezentaciji i Boci Juniors. Kada zadnji vezni uđe između dvojice stopera, bekovi odu visoko da opterete vezni red, ekipa ima numeričku prednost u otvaranju igre jer velik broj ekipe u prvoj liniji obrane koristi dva igrača koji bi trebali vršiti presing na zadnju liniju.
Na drugoj slici valja i uočiti poziciju Krovinovića koji je pod Dambrauskasom dobio nešto slobodniju ulogu. Povremeni hrvatski reprezentativac je i pod bivšim trenerom Gustafssonom pružao dobre partije, no u nešto drugačijoj ulozi nego pod Litvancem koji mu je omogućio da više izravno utječe na rezultat utakmice kroz golove i bude u centru zbivanja. Pod vodstvom Dambrauskasa u prve četiri odigrane utakmice Krovinović se već dva puta upisao u strijelce. Kod švedskog trenera Krovinović je više igrao na lopti, bio je uključen u prvu fazu distribucije, odakle je je organizirao Hajdukove napade i u predaji lopte bio jedan od najboljih u ligi (90%).
Dambrauskas je oslobodio Krovinovića ubacivanjem Atanasova kao dodatnog centralnog veznjaka, što je značilo da „Bijeli“ u mladom Makedoncu i Fossatiu već imaju dva igrača koji će osigurati prijenos lopte na protivničku polovicu. Krovinović je pod novim trenerom dobio ulogu visoke „osmice“ gdje više igra „ispred“ lopte, uvlači se u međulinijski prostor bliže protivničkom golu, nudi se kao dodatna opcija za dodavanje ili dolazi u završnicu iz drugog plana. Nakon što se oporavio od ozljede, razina Krovinovićeve igre je zapravo vrlo bliska i pod Gustafssonom i Dambrauskasom, samo što ga je sada litvanski stručnjak stavio u drugačiji kontekst gdje je to puno vidljivije golim okom. Njegova dodavanja sada su više progresivnija, dolazi u situacije da stvara višak driblingom i da na kraju bude i sam opasan za protivnički gol. Sa druge strane, ubacivanjem dodatnog igrača u vezni red riješen je problem defanzivne tranzicije, te stoperi više ne ostaju na vjetrometini kao u derbijima protiv Rijeke i Osijeka na Poljudu.
Kada je Krovinović pomaknut bliže protivničkom golu, na njega je prebačen dio obaveza koje je obavljao Livaja kao „desetka“, dok je najbolji igrač Splićana gurnut prema srcu šesnesterca gdje je više zadužen za realizaciju. Točnije, u Dambrauskasovom 4-2-3-1 sistemu Ljubičić je nacrtan kao desno krilo, dok je Livaja centralni napadač. Tijekom utakmice kao i pod bivšim trenerom, Livaja ima slobodu kretanja po terenu i često se zamjenjuje za poziciju sa Ljubičićem, dok na drugoj strani Biuk gotovo uvijek daje širinu uz lijevu aut liniju. Nakon Hajdukove pobjede u derbiju kao najbolji pojedinac „Bijelih“ uz Livaju istaknut je Josip Elez koji je svojim dugim loptama sudjelovao u oba gola. Osim što je asistirao za gol, Elez je na toj utakmici imao 95,5% točnih dodavnja, 3 od 4 duge lopte, osvojio je sve duele na tlu i imao je dva važna blokirana udarca. Važan detalj kod oba pogotka je ta Livajina isturenija rola odakle može uopće napasti ovakve lopte, te gore spomenuta rotacija sa Ljubičićem, odnosno Sahitijem koji ga je kasnije zamijenio.
Ove Elezove duge lopte nisu sretno pogođene, niti je ovo prvi put da na ovakav način pronalazi Livaju. Kada govorimo o distribuciji lopte, Josip Elez je vjerojatno najbolji stoper lige. Sa 7.6 preciznih dugih lopti po utakmici predvodi HNL, dok je sa 60.9 točnih dodavanja uz uspješnost od 87% drugi igrač po tom segmentu ligi. Da se kod Hajdukovih golova Dinamu ne radi o improvizaciji ili dugim loptama koje su proizašle iz bezidejnosti, svjedoče dva primjera iz prve prve dvije Hajdukove utakmice pod Dambrauskasom. Prvo je Elez pronašao Livaju protiv Dragovoljca, a zatim na Rujevici protiv Rijeke gdje je ovaj gotovo identično prebacio Zlomislića kao Livakovića. Oba gola su poništena zbog zaleđa, no dokazi su da Hajduk u Elezovim dugim loptama ima jako oružje i dobro uigran mehanizam.
Smirivanje euforije
Kao i nakon pobjede na Rujevici, Valdas Dambrauskas je i nakon trijumfa u derbiju smirivao situaciju. Poslije Rijeke je isticao neke nedostatke u igri, te da je rezultat vrlo lako mogao i otići na drugu stranu, dok je nakon derbija izjavio da ne razumije euforiju i da nisu još ništa konkretno napravili pozivajući se na Hajdukovo mjesto na ljestvici. Hajduk je za posljednjih sezona znao ponekad odnijeti pobjedu sa Maksimira, no to je obično bilo igrom kroz kontre i više reaktivnim pristup. No, ne pamti se da je Hajduk sa ovakvim stavom došao na Maksimir, odigrao utakmicu u kojoj je dominirao posjedom i šansama u trenutku kada se trka za titulu ozbiljno zakuhava.
Zbog toga je nemoguće zaustaviti euforiju u Splitu i normalno je da Valdas kao čovjek koji dolazi iz totalno drugačijeg društva i kulture to ne može razumjeti. On je ne može zaustaviti, ali je može pokušati usmjeriti u pravom smjeru i iskoristiti je u svoju korist. Hajduk je otkazom Gustaffsonu u ranom dijelu sezone napravio rez o kojem na ljeto nisu ni sanjali, riskirali su, doveli su trenera koji poznaje ligu i koji će raditi sa sportskim direktorom sa kojim ima uspješnu povijest. Na kraju je ispalo gotovo savršeno za Hajduk, rezultat je tu, no više mogu veseliti neke vidljive promjene i konture igre koje se već primijete nakon pet utakmica. No, svaka ideja da bi se razvila u potpunosti treba vrijeme. Selektiranje ekipe, stvaranje mehanizama i igre je proces koji treba strpljenje i vrijeme. Dvije stvari koje su Valdasovi prethodnici u Splitu teško dobivali i koje on prikazanom igrom i pristupom sigurno zaslužuje.
Dnevnik.ba