Razija Mujanović
Photo: Armin Durgut/PIXSELL
košarkaška legenda

Razija Mujanović za Dnevnik.ba: Divno je biti članicom FIBA Hall of Fame, a BiH je iznad košarkaških sila

/

Legendarna Razija Mujanović (54) zauzima posebno mjesto u povijesti bh. košarke s velikim brojem osvojenih trofeja i medalja u klupskoj i reprezentativnoj karijeri, te brojnim individualnim priznanjima za ostvarenja na parketu. Bh. košarkašice su osvajanjem petog mjesta na Eurobasketu u Valenciji i Strasbourgu od 17. do 27. lipnja postigle najbolji rezultat od samostalnosti naše države. Mujanović je bila sudionica ovog uspjeha, baš kao što je 1993. predvodila bh. tim do zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Montpellieru. Impresivni su i njeni prethodni dometi s reprezentacijom Jugoslavije, u čijem dresu je osvojila tri srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu, SP-u dvije godine kasnije u Maleziji i EP-u 1991. u Izraelu.

U razgovoru za Dnevnik. ba četverostruka osvajačica europskog klupskog naslova i isto toliko puta najbolja košarkašica Starog kontinenta priča o povijesnom uspjehu ženske selekcije BiH na europskom prvenstvu i ambicijama u narednom periodu, izazovima na funkciji koju obavlja, podršci nadležnih organa i igračkoj karijeri.    

Što je bilo odlučujuće da reprezentacija BiH osvajanjem petog mjesta zabilježi najveći uspjeh na europskim prvenstvima?

Ako mogu nešto da istaknem, to su zajedništvo i velika želja. Ambijent koji smo stvorili u i oko reprezentacije bio je izvanredan. Djevojke su odradile odlične pripreme za Eurobasket, tako da smo samo nagrađene za dobar rad.

Koliko su gostujući trijumf 'Zmajica' nad Rusijom i odlično odrađene kvalifikacije bile nagovještaji za briljantne igre, te pobjede nad Belgijom, Turskom, Hrvatskom i Švedskom na Eurobasketu?

Imamo zdravi rast kada je u pitanju ova generacija. Iz utakmice u utakmicu sve smo bolje i sigurnije u sebe. Zemlje koje ste nabrojali su svjetske košarkaške sile, a mi smo iz tih utakmica izašle kao pobjednice. To samo dosta govori da igračice vjeruju u sebe i pokazuju kvalitetu koju posjeduju na parketu.

Ima li nešto posebno važno što je doprinijelo visokom plasmanu bh. selekcije i omogućilo joj je da izbori kvalifikacioni turnir za Svjetsko prvenstvo čiji je termin u veljači 2022. godine?

Samo želja i glad za uspjehom. Ne želimo da nas itko više gleda s visine, bez obzira na to imamo li podršku državnih institucija ili ne. Hoćemo da budemo u vrhu kada se natječemo na međunarodnoj sceni.

Jeste li zadovoljni radom na poziciji tim menadžera ženskih košarkaških selekcija BiH i je li to zahtjevniji posao nego kada ste bili košarkašica?

Dok sam igrala aktivno, mislila sam samo na ono što se događa na parketu u tom trenutku. Sada moram razmišljati pet godina unaprijed i gledam širu sliku razvoja naše ženske košarke. Međutim, sretna sam i motivirana za rad, to je najbitnije.

Smatrate li da je pred izabranicama Gorana Loje lijepa perspektiva kako bi kontinuirano obradovale bh. navijače kao na ovogodišnjem kontinentalnom prvenstvu, te mogu li proći na SP u Australiji?

Ne pričamo puno, ali puno radimo. Nadamo se da će se naš rad isplatiti. Ne mislimo  stati na ovome što smo dosad postigle pošto smo okrenute budućim izazovima. Lojo je odličan selektor i zna što radi. 

Jeste li ste iznenađeni drugom zlatnom europskom medaljom Srbije?

Nisam, jer oni imaju dobro organiziran sistem i državu iza sebe već dugi niz godina. Čestitam komšijama!

Kakav je osjećaj danas prisjećajući se osvojene titule klupskog prvaka Europe s Jedinstvom Aidom, 1989. godine?

To mi je najdraža titula u košarkaškoj karijeri. Jako sam ponosna na nju i tim koji je donio gradu Tuzli ogromnu radost. I dan danas igračice iz ove generacije se okupljaju i druže. Ispisale smo historiju ženske košarke u Bosni i Hercegovini.  

Još tri puta ste bili prvak Europe, jednom sa španjolskom ekipom Dorna Godella 1992, te s talijanskim Pool Comenseom iz Coma, 1994 i 1995. Koji trofej vam je najviše prirastao srcu?

Tuzla je moj grad, tako da je Jedinstvo uvijek bilo nešto posebno u mom srcu, pa tako i ta titula osvojena s klubom, u kojem smo kao homogen kolektiv igrale s ogromnom strašću i željom. 

S kojim trenerom je bilo najljepše surađivati u igračko doba i zašto?

Mihajlo Miki Vuković je bio moj trener i drugi otac. Žao mi je što je preminuo i nije imao priliku da nas dočeka na Europskom prvenstvu  u Valenciji, gdje je živio. Svoje uspjehe dugujem njemu. 

Nadate li se da će nadležni organi prepoznati odličan domet i nagraditi bh. košarkašice i stručni štab prema zasluženom na parketu?

Pokazale smo da država može funkcionirati, te kako se bori za državni grb i ona predstavlja. Ako to nije dovoljno za podršku institucija, onda zaista ne znam što jeste. Nadam se da smo im otvorile oči i da će nas podržati.

Jesu li vas brojna priznanja poput trostrukog izbora za europsku košarkašicu 1991, 1994. i 1995, te prijema u FIBA Kuću slavnih 2017. promijenile na osobnom planu?

Kruna karijere je izbor u košarkašku elitu. Sve moje titule su satkane u tu jednu. Divno je biti članicom FIBA Hall of Fame. 

Što vam je najdraža aktivnost u slobodnom vremenu?

Volim putovati, družim se s prijateljima i porodicom, te promoviram žensku košarku. Ne mogu bez košarke, pa niti u slobodno vrijeme.

Dnevnik.ba

Najčitanije