Kod rasprava o GOAT-u (najboljem/najvećem svih vremena) teniski zaljubljenici posežu za različitim argumentima, a kako su tri igrača vrlo blizu, pri čemu je gotovo svatko u raspravi ipak opredijeljen za jednog, "objektivni sud" obično se nastoji pružiti prilaganjem brojki.
Važu se ponajprije osvojene Grand Slam titule, a kako je tijesno u računicu se uvode međusobni omjer, osvojeni turniri iz Masters serije, pa međusobni omjeri u završnici najvećih turnira, broj tjedana na prvom mjestu ljestvice ATP... Dalje se to sve može donekle ponderirati, mogu se računati ELO rejtinzi i još štošta kako bi se dobio gore navedeni "objektivni sud".
I na koncu opet, čak i za dvije - tri godine kad među profesionalcima ne budu ni Nadal ni Đoković, teško će itko moći dati neoborivi zaključak da je XY najbolji ikada. To pak nikome ne zabranjuje da iskaže mišljenje i istrese svoju vreću argumenata zašto je baš on u pravu.
Iako mu brojke već nekoliko godina ne idu u prilog, za mnoge je Roger Federer najbolji, a još je osjetno više onih za koje je najveći tenisač u povijesti.
Neusporedivo je manje ljudi koji su ovaj sport zavoljeli gledajući atomski tenis dvojice mu glavnih konkurenata, gotovo besprijekornu tehničku i nadasve fizičku pripremljenost praktično do 21. stoljeća neviđenu na ovoj razini sporta koju su demonstrirali Đoković i Nadal. Najviše je dječaka i djevojčica uzelo reket u ruke pod utjecajem najelegantnijeg i najgracioznijeg od njih, najizbrušenijeg majstora zanata kojih je hodao planetom.
To je mjerljivo i tomu svjedoči status koji uživa gdje god se pojavi.
Na rascjepu vremena
Roger je posljednji vladar klasične i prvi vladar moderne ere tenisa. Ušetao je na pozornicu kad su podloge već bitno usporene u odnosu na Samprasove devedesete, a s nje je sišao kada su one još osjetno sporije nego kad je na nju kročio. Zadominirao je kao najbolji igrač starog kova u povijesti, nitko to nije doveo do takvog savršenstva. A onda su se, jedan po jedan, paralelno s usporavanjem podloga, sa strahovitom defenzivom kao glavnim oružjem, pojavili produkti nove teniske škole i našli mu protuotrov.
Pomalo uljuljkanog od dominacije, bitno gladniji, željniji i fizički spremniji, na kraju njegovih dvadesetih i početkom tridesetih, skinuli su ga s trona na koji se kasnije rijetko vraćao. Igrali su novi tenis na koji on nije naučen i kojemu se nije mogao prilagoditi. Jer i sport se promijenio.
Namjera nije dati objektivni sud nego subjektivno mišljenje, a ono je da u uvjetima s manje vremena i manje prostora, u kojima više dolaze do izražaja vještina, tehnika i kreativnost, Rogeru Federeru nema premca niti će ga vjerojatno ikada biti.
Izraz kako je Federer = tenis puno je više od praznih riječi. Svaki sport dao je barem jednog čovjeka koji je njegova personifikacija. Stoga Švicarčevim odlaskom bijeli sport gubi jako puno, jedan komadić duše.
Dnevnik.ba