Niko Čeko u Hajduk je stigao kao 15-godišnjak iz Livna i za splitski klub je odigrao 33 utakmice te postigao sedam golova. Miljenik Torcide postao je 1996. godine golčinom s 25 metara za 3:2 pobjedu Hajduka nad tadašnjom Croatijom.
Godinu kasnije dijagnosticiran mu je rak testisa. Pobijedio ga je i pokušao nastaviti karijeru, ali definitivno ju je završio 1999. godine. Dok se borio s opakom bolesti, tvrdi da su iz Hajduka zaboravili na njega.
"Ti ljudi koji su vodili Hajduk bi najsretniji bili da sam umro, i to zato što znam puno tajni. Međutim, mene nije zanimalo osvećivati se nekome zato što znam nešto o njemu. Poslije operacije se budim, a iznad mene stoji Ćiro Blažević. Gledam ne vjerujem. Kaže, sine dobar si mi, idem sad, brzo će Ćiro opet doći", prisjetio se Čeko koji je kao junior iz Hajduka otišao u Maribor i Zagreb u kojem se proslavio i zadržao šest godina.
"Uz mene su bili svi igrači iz reprezentacije, osim Šukera i Bobana. Gledajte, kao igrači su za 10-ku, a kao ljudi... Hmm to ne bih komentirao. Nikad ni s jednim od njih dvojice nisam popio piće! Držali su taj neki gard... Ja mislim da su njih dvojica najzaslužniji što ja nisam išao na Europsko prvenstvo u Englesku 1996. godine", rekao je Čeko za banjalučku Elta televiziju pa otkrio da je imao poziv zaigrati za BiH kojoj živi posljednjih desetak godina.
"Imao sam poziv da igram za reprezentaciju BiH. Muzurović i Mušović su došli u Split da me pitaju da igram za Bosnu i svašta su mi nudili. Nisam htio na svoju ruku…Mnogi moji suigrači su me savjetovali da ne igram, a poslije je dosta njih poletjelo da igra za BiH…Da se vratim na Hajduk, 95% ljudi sam zaboravio i oprostio sve, ali Nadanu Vidoševiću, Anti Doliću i Vedranu Rožiću, nema šanse da ću... Izvarali su me, ali ja sam kriv što sam im vjerovao."
Bio je 1997. godine na korak od potpisa za Napoli.
"Pokojni Naletilić je sve sredio za Napoli, sve je bilo potpisano. Transfer 5 milijuna dolara, odšteta dva milijuna dolara, meni za godinu dana dva milijuna dolara. Ugovor je trebao trajati četiri godine. Meni osiguran život. Ali nemam za čim žaliti. Bolest ne pita koga će uhvatiti, samo boli taj odnos tadašnjih funkcionera koji su me jednostavno odbacili i ponizili."
Dnevnik.ba