Sunčanih 25 stupnjeva u Rovinju, Zlatko Dalić, odjeven u bijelu košulju, crne hlače i bijele tenisice stigao je na Weekend Media festival. Bilo je gostiju iz cijelog svijeta, no najviše pažnje izazvao je hrvatski izbornik, pišu 24sata.hr.
Tema je bila “Made in Croatia”, odnosno, Hrvatska kao brand u svijetu. Država od malo manje od četiri milijuna stanovnika, s minimalnim ulaganjem i katastrofalnom infrastrukturom radi sjajne sportske rezultate.
- Sve što napravimo, napravimo na talent i inat. Ulaganja su minimalna, reprezentacija nema kamp, nemamo pravi stadion, sve je to improvizacija. Ako nismo napravili stadion nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, kada je bila neviđena euforija i kada su svima bila puna usta reprezentacije, vjerujte mi, nećemo nikad - kaže Dalić.
Da, euforija nakon Rusije bila je neponovljiva, da se u Zlatko Dalić u tom trenutku kandidirao za predsjednika države, veliki su izgledi da bi danas bio na mjestu Zorana Milanovića.
- Prije Rusije sam prošao nekoliko igrališta i sva djeca imala su dresove Messija i Ronalda. Nakon Svjetskog prvenstva djeca su počela nositi dresove Modrića, Rakitića, Mandžukića... Počeli su se nositi hrvatski dresovi. Bila je jedna delegacija iz Kine, došli su u Hrvatsku vidjeti kako jedna takva država, veličine njihovog sela, može raditi takve rezultate. Ništa im nije bilo jasno. Iskreno, ni nama nije jasno. Evo, neki dan je vlasnik jedne aviokompanije na predstavljanje u Hrvatsku došao u dresu naše reprezentacije, pokazao je koliko cijeni našu državu - rekao je Dalić.
Pet dana nakon polufinala u Rusiji i pobjede protiv Engleske, Englezi su više “guglali” pojam Hrvatska nego u prethodnih 20 godina. I to je Dalićeva zasluga.
No, kad se spomenu hrvatski treneri, Dalić se namrgodi.
- Premalo važnosti dajemo ljudima koji su prepoznali Mandžukića, Modrića... To su ljudi koji koji rade veliki posao. Uvjeren sam da na klupu Barcelone stavite hrvatskog trenera da bi bio prvak, isto kao da sjedne Španjolac ili Argentinac - rekao je Dalić i nastavio:
- Krivo mi je što naši treneri nisu podrška jedni drugima, ne vrijedimo sami sebi, a tako onda ni drugima. Trebali bismo više na tome poraditi.
Možda je i u pravu, no trenerski posao je takav da oni na “burzi” jedva čekaju da netko dobije otkaz, kako bi mogli uskočiti na njegovo mjesto. Nije to samo hrvatski patent...
Dnevnik.ba