Article_Top_970x250

Zvonko Bušić i Slobodan Praljak, koliko ih još mora otići?

Koliko kilometara dijeli licemjerje od hrabrosti?

Zvonko Bušić i Slobodan Praljak, koliko ih još mora otići?

pro 02, 2017

Piše: Nikolina Lovrić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Prvog dana rujna 2013.godine, Zvonko Bušić Taik, okončao je svoj život. Razočaran postupcima narodnih, ali i nekih crkvenih poglavarakoji su njegovu žrtvu za Domovinu, baš kao i žrtvu svih branitelja, prebrzo zaboravili i na nju pljunuli. Kronologija je išla nekako ovako, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, u društvu Stipe Mesića tog je kasnog ljeta naBundeku sudjelovao u jednoj antifašističkoj proslavi gdje je, kako mu to i dolikuje, svoj rever okitio bedžom Ljubičice Bijele. Samo par dana nakon isti čovjek, sada katolik praznog revera, posjetio je Udbinu gdje se obilježavao Dan hrvatskih mučenika.

Tamo je bio i Bušić koji je nakon 32 godine američkih kazamata napokon uz svoju Julliene počeo uživati slobodu. Uprativši nevjerojatne preobrazbe omiljenog hrvatskog Gradonačelnika, pokojni Taik upravo iz svoje pozicije slobodnog i neopterećenog čovjeka, nije mogao a da mu ne prigovori zbog licemjernosti - DrugTito i hrvatski mučenici jednostavno ne idu zajedno.

Pa ipak, ono što je smetalo Bušiću, biskupu naše Katoličke Crkve, koja je u Titovom komunizmu pretrpjela tolike progone, a koji je tog dana predvodio misno slavlje, nažalost ništa smetalo nije.Iako je Bušić kao jedan od simbola komunističkih progona očekivao suprotno, biskup je Gradonačelnika pozdravio, srdačno i na poseban način.

To je kod Zvonka Taika Bušića izazvalo razočaranje te ga je po onoj narodnoj „ili si tamo ili amo“, natjeralo da progleda. Hrvatska za koju je disao, koju je sanjao, nije bila Hrvatska u kojoj je došao proživjeti slobodu. Nije to bila njegova Hrvatska.

Takvoj je Hrvatskoj bilo rezervirano iduće razočaranje i šok.

-Ne želim živjeti u Platonovoj pećini – napisao je živopisni Taiku nekoliko redaka svog oproštajnog pisma, a potom je prislonio samokres uz sljepoočnicu. 

A Hrvati? - Hrvati su se kleli kako ga nikada neće zaboraviti…

Bušić nije mogao živjeti poput Platona u pećini, a General Slobodan Praljak, lišen slobode 13 godina, odabrao je, razočaran i ogorčen, kako netko pametan ovih dana napisa, konac života Platonova učitelja Sokrata. Uvidjevši da nepravda nema svoj kraj ni početak, odlučio je ispiti otrov.

Bušić i Praljak, ako ničim drugim onda su sa ovim grčkim mudracima ostali vječno povezani.

Pred očima cijeloga svijeta, a prije svega pred praznim očima haških i europskih činovnika i birokrata, 29. listopada 2017. za vrijeme izricanja osuđujuće presude, reče – Časni suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem Vašu presudu!...nakon čega je ispio bočicu sa cijanidom. A Hrvati? - Hrvati su se po već viđenom scenariju stali zaklinjati kako ga nikada neće zaboraviti.

Čovjeka koji je samo večer prije na Središnjem Dnevniku javne televizije bio peta vijest po važnosti.  Nama, Hrvatima. I biti će nam važan idućih pet dana, možda mjeseci, a onda ćemo se opet uljuljati u svoju bezličnu svakodnevicu.

Danas lociraju i identificiraju, a sutra oplakuju

Zašto ovako kritički o vlastitom narodu? Zato što je to narod upornih birača politike šutnje, izdaje, prodaje i pokoravanja. Počevši od Ive Sanadera koji još 2001.nakon hvalospjeva kako se nikada neće odreći najsjajnijih hrvatskih sinova samo tri godine kasnije, 2004. bez treptaja izručuje šest hrvatskih prvaka iz Bosne i Hercegovine, preko Stipe Mesića - dvomandatnog hrvatskog predsjednika koji je održavajući intimne odnose sa haškim tribunalom samoinicijativno dostavljao dokumente i dopustio otvaranje kompletnih vojnih arhiva svima onima koji su se željeli napiti krvi branitelja, pobjednika. Neizostavan je naravno i Kolega najpoznatiji po mantri „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“, a nimalo ne zaostaje i danas među „slobodnim“ medijima omiljena Vesna Pusić koja čvrsto stoji iza teze da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH preko Herceg Bosne i mnogi, mnogi drugi. Neki i danas obnašaju visoke dužnosti poput Ministrice kulture Obuljen koja je svojedobno Praljkove knjige koje je pisao samo zbog svjedočenja istine za Hrvatsku više nego za sebe, proglasila šundom na temelju kojega mu je Ministarstvo financija sa računa ovršilo pola milijuna kuna, a tu je i Predsjednik Sabora Jandroković, koji danas oplakuje smrt Generala Praljka i osudu preostalih pet dužnosnika Herceg-Bosne, a samo je par godina prije američkim dužnosnicima ideju hrvatske jedinice unutar BiH predstavljao kao „glupu i neprihvatljivu“.

Ništa od ovog ne abolira, uz časne izuzetke koji niti u jednom trenutku nisu zaboravili sudbine šestorke u Haagu, ni hrvatske političke predstavnike u BiH. Što su oni radili proteklih 13 godina, ne samo za Praljka, Stojića, Petkovića, Pušića, Ćorića i Prlića nego za sve nas koji ih uporno biramo? Osim što su sebe, svoje i podobne smještali u fotelje javnih poduzeća, a jedino domoljublje koje su kod Hrvata priznavali gledali isključivo kroz postojanje članske iskaznice? Hoće li nešto promijeniti? Voljela bih, ali sumnjam.

Licemjerje

Što je ako nije izdaja zaštita dužnosnika koji na račun svojih birača krade od potrebitih kako bi svojoj djeci osiguraostipendije za socijalno ugrožene studente? Što je ako nije izdaja nagrađivanje visokog dužnosnika kojeg eksplicitnim sadržajima novčano ucjenjuje starleta dok infrastukturni projekti za koje je odgovoran, a od kojih ovisi egzistencija njegova hrvatskog naroda desetljećima čekaju na standbyu aranžmanu praznih obećanja?

I na posljetku, što je ako nije izdaja obilježavanje obljetnica Herceg Bosne, a istovremeno usvajanje izvješća Tužiteljstva koje progoni sve što sa Herceg-Bosnom ima ikakve veze?

Je li to politika? Hrabrost? Dosljednost? Uzvišenost?

Treći dan od smrti Generala Praljka, još uvijek slušamo o promjenama, nadi i hrabrosti. No, iskustvo života pod ovakvom vlašću uči nas jednom pravilu. Onda kada kiše isperu posljednji plakat Slobodana Praljka, nestati će i njihovo nastojanje za istinom. Možda se dotad, doduše, preimenuje nekitrg, ulica ili škola, no više od stvaranja kulta ličnosti i mita, nama danas trebaju konkretni potezi.

Za njih je pokojni Praljak imao dovoljno hrabrosti što je i potvrdio svojom zadnjom ovozemaljskom gestom, ali i željom za vraćanjem u prah koji će se razasuti po Mirogoju.

Od svega što pročitah posljednjih dana, ništa me nije dirnulo više od pisma oproštaja Generalu vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđe, inače Srbina po nacionalnosti. Mišić stihovima poručuje pokojnom Praljku kako mu neće paliti svijeću jer ga je stid licemjerja.

I mene koja ispisujem ove retke, stid je licemjerja. Kako danas paliti svijeće i bojati profile na društvenim mrežama u crven bijel plav, a do jučer se nisam sjetila makar jednom tjedno uputiti Očenaš za njega i njih?

Je li vas stid, političari koji još jučer obećavate hrvatskim braniteljima kako ih nitko zbog ove presude neće i nema pravo teretiti, a već se danas skrivate u skute diplomacije jer ne znate kako drugačije reagirati na medijske napise kako se optužnice ipak spremaju. Njih oko 600.

Službeni Zagreb je,temeljem sporazuma Salihović – Bajić, svjestan da već iduće godine haaška šestorka očekuje svoju konačnu presudu, otvorio arhive Hrvatskog vijeća obrane bosanskohercegovačkom tužiteljstvu, te omogućio lov na branitelje koji se zbog toga sve više sklanjaju u Hrvatskoj.

Koliko ste puta u prethodnih 13 i više godina, političari sa obje strane granice, pokušali doći do samo jednog dokumenta koji bi  teretio makar jednog pripadnika Armije BiH za zločin nad našim narodom? Priznajete propuštanje preteča ISILA preko teritorija RH u borbe na području BiH? Što ste učinili da se samo jedan od tih mudžahedina, danas punopravnih državljana BiH, sankcionira? Što se promijenilo da danas pričate javno o njihovim pohodima s mačetamapo Srednjoj Bosni uz povikeZa Allaha protiv Vlaha, što je i pokojni General Praljak dokumentirao?

Što će se promijeniti? Recite konkretno, i učinite to zaboga, napokon.

Danas je najlakše upaliti svijeću i upisati se u knjigu žalosti, gledati tužno u kameru i „razmatrati sve pravne mogućnosti“. No gdje je sutra? Pitali su se to i General Praljak i Zvonko Taik Bušić.

I otišli su bez odgovora. Hoćemo li ga barem dobiti mi koji nakon njih ostadosmo?

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250