Posjeta predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini po tko zna koji put je pokazala kako funkcionira mitsko "bosansko gostoprimstvo" i kako Sarajevo razumijeva što je to Bosna i Hercegovina.
Naime, posjeta predsjednika Milanovića izazvala je očekivane reakcije vodećih bošnjačkih političara i pratećih medija. Iako mu ovog puta nisu otvoreno rekli "marš", čime su ga ranije znali častiti istaknute ličnosti sarajevske javnosti, ipak su jasno dali do znanja kako nije poželjan u dijelovima BiH koje kontrolira bošnjačka politika.
Pored nezgrapnog Džaferovića koji je poručio kako bi bilo bolje da nije dolazio, i reakcija u sličnom tonu od drugog bošnjačkog člana Predsjedništva Željka Komšića, većina sarajevskih medija Milanovićevu posjetu negativno je konotirala. Razlozi su jasni. Milanović nedvosmisleno daje podršku Daytonskom mirovnom sporazumu, daytonskoj ustavnoj strukturi BiH i konstitutivnim narodima te zagovara izmjene Izbornoga zakona BiH sukladno presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Dakle, zagovara poštivanje zakona i mirovnih sporazuma, što Sarajevu nikako ne odgovara.
Iako Milanović nema ovlasti kojima bi neposredno mogao utjecati na političke procese u BiH, dužnost koju obnaša daje mu platformu s koje se njegov glas čuje izvan granica Hrvatske, odnosno, ima potencijal da se čuje na Zapadu.
Upravo ta činjenica, da se na Zapadu čuju riječi koje su u suprotnosti s namjerama bošnjačke politike da FBiH pretvori u unitarni entitet pod dominacijom jednog naroda, upalila je alarm kod svih onih političkih snaga koje žele istisnuti Hrvate iz političkog života (F)BiH.
Hrvatski predsjednik uporno govori o tomu kako se zalaže za poštivanje zakona, Ustava i mirovnog sporazuma, naglašava kako je teritorijalni integritet BiH nepovrediv, kako BiH treba biti članicom euroatlantskih saveza i kako svi stanovnici BiH trebaju biti jednaki u svim - pa i nacionalnim - pravima. I to je upravo njegov najveći problem u očima sarajevske politike.
Sarajevo ne želi BiH kao državu u svemu jednakopravnih stanovnika. Ono želi stanovnike prvog i drugog reda. "Patriote" s jedne strane, "genocidaši" i "uzp-ovci" s druge. U ostvarivanju takvog društva i države, pouzdaju se u nezainteresiranost Zapada za bilo kakve događaje u BiH.
Milanović je to vrlo lijepo razotkrio kazavši kako jedna Angela Merkel vjerojatno ni ne zna tko je Komšić ni tko je Dodik. Umjesto zapadnog političkog vrha, politike u BiH kreiraju petorazredni strani činovnici koji su podložni utjecaju sarajevske čaršije. No, takve politike su kratka daha, jer oni koji ih kreiraju nemaju snagu i provesti ih. Vrhunac onog što mogu uraditi je nametnuti Hrvatima Komšića, što je pak rezultiralo totalnim unutarnjim urušavanjem bh. društva. Dovelo je do tog da je BiH doslovno zadnja "rupa na svirali" za Europu, da su tri društva do kraja podijeljena s malim šansama za reintegracijom, da je BiH na začelju doslovno svih procesa u Europi i da je kao država praktično klinički mrtva, na životu je održava samo izvanjski pritisak.
Vrlo dalekovidno od onih koji su smislili fenomen Komšić i prateće prijevare. Svaka im čast. Upravo tako se gradi ruševina od države i društva.
Milanović je pak sam rekao kako je njegova najveća snaga u pričanju. I to je ono čega se Sarajevo najviše pribojava. Netko bi, naime, mogao objasniti zapadnim dužnosnicima u čemu se sastoji prijevara fenomena Komšić. I k tomu još netko s kredibilitetom. Tako se zapravo završavaju snovi o unitarnoj (F)BiH.
Stoga je Milanovićeva posjeta Hrvatima Bosne i Hercegovine i više nego dobrodošla i predstavlja važan simbolički čin. Posjetama Hercegovini, Livnu i Tomislavgradu te Središnjoj Bosni, Milanović je vrlo jasno dao Hrvatima do znanja kako imaju nepodijeljenu političku podršku u Zagrebu.
K tomu, odavanjem počasti hrvatskoj djeci ubijenoj 1993. godine na igralištu u Vitezu doprinio je da se od zaborava otrgne kalvarija kroz koju su tijekom rata prošli Hrvati središnje Bosne koji su pod opsadom proveli godinu dana.
Politika premijera Plenkovića, ministra vanjskih poslova Grlić-Radmana te predsjednika Milanovića prema BiH daje nadu Hrvatima kako ipak postoji mogućnost da se naposljetku izbore za svoja politička prava. To su Hrvati Bosne i Hercegovine jasno prepoznali, a to je predsjednik Milanović i sam mogao vidjeti tijekom svoje posjete budući da ga je puk pozdravljao na svakom koraku kao vlastitoga predsjednika, što on i jest. Znaju Hrvati da Milanović nije čarobnjak koji će bilo što promijeniti u BiH, ali su zahvalni zbog iskazanog razumijevanja za vlastitu poziciju i što se uistinu ponaša kao predsjednik svih Hrvata, ma gdje živjeli.
Dnevnik.ba