Masovna ubojstva, teror, diktatura, kršenje temeljnih ljudskih prava, progon stvarnih i potencijalnih političkih protivnika u temeljima su svih komunističkih režima, od sovjetskog preko kineskog, korejskog, albanskog pa do jugoslavenskog odnosno hrvatskog, bez obzira na opseg zla. Zato je potpuno u pravu Richard Pipes, američki povjesničar poljskoga podrijetla, član američke i poljske akademije te Nobelovog instituta, kada kaže: „Komunizam nije dobra ideja koja je otišla u krivom smjeru; komunizam je potpuno kriva i zla ideja“. O potpuno krivoj i zloj ideji svjedoče desetine milijuna mrtvih, razorena društva, nasljeđe straha, destrukcije, nerada, laži i licemjerja.
Piše: Ivo Lučić, Večernji list
Kako bismo bili u stanju doći do pune istine o komunističkom pokretu i režimu, neovisno o osobnom, obiteljskom ili nekom drugom iskustvu, nasljeđu ili interesu, potrebno je temeljito i objektivno istraživanje lišeno interesa i emocija. Osnovne pretpostavke za to su dostupnost arhivskog gradiva, povoljna atmosfera, istraživački projekti i osposobljeni te motivirani istraživači.
Pri tome treba računati na otpor preživjelih komunističkih struktura i njihovih nasljednika, uvezanih u nikada do kraja razmršenu mrežu zločina, korupcije, pljačke i iz svega toga proizašlih oblika utjecaja, interesa i ovisnosti. Oni će uporno ponavljati već poznate fraze o „dobrim namjerama“ komunista što uvelike podsjeća na neku izvrnutu verziju Faustova Mefistofelesa koji „stalno želeći činit dobro tek zlo stvarat zna“.
Upravo je zamisao kako se čineći zlo može postići dobro demonska i predstavlja glavno obilježje komunističke ideologije. Često će u obranu režima istaći njegov doprinos u razvoju školstva, zdravstva, infrastrukture, industrije i sl. Zanemarit će pri tome da su u isto doba i nekomunistička društva modernizirana, čak i uspješnije, ne treba ići dalje od Grčke, pa stoga valja zaključiti kako je taj sustav krahirao jer je bio neodrživ i nerealan, a gospodarstvo nekonkurentno. Prešutjet će se šikaniranje neistomišljenika, zatvaranje političkih protivnika, kažnjavanje zbog riječi i misli.
Treba li u skladu s prethodnim zaključiti da su Francisco Franco i Augusto Pinochet, koji su također gradili ceste i škole te jačali gospodarstvo, bili pozitivne povijesne osobe, bez obzira na to što su istovremeno masovno kršili ljudska prava. O Hitlerovoj cestogradnji da i ne govorimo.
U obranu komunizma ističu se i zasluge u pobjedi nad fašizmom – onim drugim zlom nastalim iz iste matrice koje poput pljesni vegetira na marginama društva i služi komunistima i njihovim sljedbenicima kao opravdanje za zločine i zaštita od objektivnog vrjednovanja.
Komunisti će uvijek spremno istaknuti da nisu isto što i fašisti; što je točno, jer je fašizam poražen i osuđen, a fašisti strijeljani ili na druge načine pasivizirani. Međutim, komunizam je u Hrvatskoj preživio, metastazirao i zahvatio vitalne organe države i društva. Upravo je to glavni uzrok naše slabosti, nemoći i beznađa. Ona društva i one države koje su uspjele riješiti se pogubnog djelovanja totalitarizama i njihova nasljeđa imaju budućnost, a oni koji to nisu, zarobljenici su prošlosti i beskrajnih praznih ideoloških sukoba opterećenih mržnjom i obilježenih lažima. Dobar primjer je Njemačka.
Borac za ljudska prava, novinar i publicist Roland Jahn rođen je u istočnoj „Demokratskoj“ Njemačkoj u kojoj je 22 puta bio uhićen zbog raznih prosvjeda u ime ljudskih prava i slobode govora. Desetak godina nakon pada „Antifašističkog zaštitnog zida“ u Berlinu koji je sprječavao bijeg građana iz „antifašističkog raja“, Jahn je postao Savezni povjerenik za dokumente Stasija, odnosno čelnik institucije koja vrlo uspješno provodi proces suočavanja s prošlošću. Koristeći nekada tajni arhiv političke policije prepun tajnih dosjea o građanima i doušnicima, provode se brojni projekti, a znanstvenicima se nudi ogroman materijal i velika pomoć u istraživanju.
Jahn je gostovao i u Hrvatskoj s namjerom da senzibilizira javnost na problem suočavanja s totalitarnim nasljeđem, ali je taj posjet prošao prilično nezapažen. Njegove su osnovne teze da je nužno suočiti se s prošlošću kako bi oblikovali sadašnjost i budućnost. U protivnom će prijepori iz prošlosti uzrokovati stalno nove sukobe što će onemogućiti razvoj demokratskog društva i pravne države. A upravo se pravna država mora suprotstaviti nepravnoj državi. Mora se dokinuti sustav korupcije, neodgovornosti, zloporabe položaja. A da bi se to postiglo nužno je zaustaviti daljnje metastaze, spriječiti kontinuitet i društvenu reprodukciju komunističkih totalitarnih struktura ukotvljenih u dubini društva.
Potrebno je rasplesti ili sasjeći niti nelegalnih mreža i kriminalnih saveza koje se protežu puno dalje od formalnih organizacija što su proizišle iz Komunističke partije. Presudno je novim generacijama prenijeti istinu o prošlosti u vidu vjerodostojne povijesti. Mladi ljudi lako prepoznaju licemjerje i laž, oni nisu zarobljenici interesnih mreža unutar kojih vlada licemjerje. Ako ih se bude pokušalo slagati i prevariti doći će do otvorenog sukoba generacija, borbe protiv sustava i rušenja dosadašnjih struktura. Zapravo se to na neki način već događa. Zato je potrebno žurno otvoriti arhive i omogućiti istraživačima nesmetano korištenje svega, pa i onoga klasificiranog (zaštićenog) gradiva, nastalog prije 22. prosinca 1990. odnosno prije donošenja prvog demokratskog Ustava Republike Hrvatske. Sve to kako bi se hrvatska javnost suočila s prošlošću, onakvom kakva je ona doista bila u svim svojim segmentima, bez izuzetka.
Nema nikakvog razloga da se u današnjoj demokratskoj Republici Hrvatskoj štite dokumenti i podatci partijskih komiteta ili Pete armijske oblasti JNA, posebno ako znamo da su najosjetljiviji i najtajniji dokumenti iz vremena borbe Hrvatske za samostalnost predani Haškom tribunalu i dijeljeni medijima. Oni koji su stvarali i branili nekadašnju „privatnu“ partijsku državu štite partijske tajne i čuvaju partijsko gradivo o „njima“ govori, dok državne tajne bez zadrške dijele i odaju, jer nemaju izgrađen odnos prema uređenoj državi koja se temelji na ideji općeg dobra.
Oni će se bez sumnje usprotiviti otvaranju komunističkog gradiva, jer još uvijek profitiraju na nejasnim i nedefiniranim odnosima, parazitiraju na tekovinama i zaslugama sumnjive vrijednosti. Protivit će se oni koji kontinuirano i uredno državi fakturiraju račune za usluge mentalnih higijeničara, za provođenje svakodnevnih javnih obreda egzorcizma nad „opsjednutim“ hrvatskim narodom i istjerivanja duha ustaštva i fašizma iz njega. Bunit će se oni čije su društvene pozicije i privilegije još uvijek nasljedne i neupitne, obilno financirane iz državnog proračuna.
Ukoliko sredstava nisu dostatna tada se beskrupulozno koriste službene kartice, pišu se i isplaćuju putni nalozi, organizirano se nešto nadgleda i smišljaju se projekti u raznim dijelovima svijeta. A Republika Hrvatska se dodatno zadužuje baš kao nekada Jugoslavija koju su isti, na sličan način, unutar stalno održavanog društvenog konflikta opljačkali i upropastili.
Oni će reći da će otvaranje arhiva dovesti do „produbljenja podjela“ iako su poništenjem rezultata pomirbe i inzistiranjem na politici „mi“ i „oni“ sve učinili da društvene podjele teško mogu biti dublje. Njihov otpor suočavanju s totalitarnom komunističkom prošlošću i uspostavi istinske pravne države treba odlučno slomiti. Ali, u isto vrijeme treba paziti i da se u taj proces ne prošvercaju pojedinci formirani unutar iste te paradigme s istim ili vrlo sličnim mentalnim sklopom samo s promijenjenim predznakom. Takvi bi jednoumci, šverceri idejama i trgovci tuđim nesrećama taj proces zasigurno kompromitirali kao što su to već i ranije činili.
Dnevnik.ba