Alija Izetbegović je još u ratnom razdoblju ispravno postavio dilemu pred bošnjačko nacionalno biće: ili ćemo imati 100 posto vlasti na jednoj trećini teritorija BiH, ili ćemo imati jednu trećinu vlasti na 100 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Dakle, sva priča o unitarizaciji Bosne i Hercegovine zapravo se svodi na borbu bošnjačke politike, sad pod vodstvo Alijinog sina Bakira, za efektivnom kontrolom nad teritorijem. Ako bi bošnjačka politika prihvatila da se na onom teritoriju koji je tijekom rata bio pod nadzorom bošnjačke Armije BiH formira bošnjačka nacionalna država, onda bi to značio da se ona prostire na nepunih 30 posto teritorija današnje Bosne i Hercegovine. Srbi bi dobili otprilike koliko imaju i danas, dakle pola, a ostatak bi dobili Hrvati.
No, to je za bošnjačku politiku neprihvatljivo. Neprihvatljivo im je i 100 posto vlasti na jednoj trećini, kao i trećina vlasti na cijelom teritoriju BiH. Oni žele više i već duže od dva desetljeća na tomu rade.
U tom svjetlu treba promatrati i aktualne bošnjačke prijetnje ratom i terorom cijeloj Europi jer se pokazalo da zapadni političari razmatraju je li moguće da se Bosna i Hercegovina, propala država bez ikakve budućnosti, mirno raspadne.
Bošnjački politički vrh je brže-bolje požurio odgovoriti kako takve mogućnosti nema, kako će oni izazvati rat u regiji i cijeloj Europi. Takve prijetnje ne treba zanemariti jer se one mogu vrlo lako ostvariti. Posebno ako bi to bio interes Turske. Tzv. proxy ratovi, odnosno „posrednički ratovi“ u kojima sile koriste treće države ili narode da ratuju za njihove ciljeve danas je uobičajena pojava. Također, tu je i terorizam kao metoda ratovanja, što je Europa do danas vrlo dobro spoznala.
Kako bošnjačkoj politici nije odgovarala ni jedna trećina teritorija, ni jedna trećina vlasti na cijelom teritoriju, odlučili su promijeniti svoj pristup. Tako je krajem 1990.-ih godina 20. stoljeća počela realizacija bošnjačkog političkog plana kojem je cilj dobiti 100 posto vlasti na 51 posto teritorija BiH (entitet Federacija BiH) kao i dvije trećine vlasti na cijelom teritoriju države BiH.
U tom procesu, nažalost, imali su svesrdnu podršku Zapada, u prvom redu Amerike, no i dalje nisu ga do kraja uspjeli realizirati. No, to ne znači da bošnjačka politika nije na dobrom kursu da svoje ciljeve ostvari – stvari se samo odvijaju možda malo sporije nego su očekivali.
To je upravo razlog zbog kojeg bošnjačka politika očajnički pokušava da se održi privid „statusa quo“ u BiH, iako se ispod površine odvijaju vrlo zlokobni procesi, u prvom redu za građane BiH hrvatske nacionalnosti.
Naime, odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma bošnjačka politika je krenula s pokušajima izmjena postignutog dogovora i to kako bi povećala teritorij koji efektivno kontrolira. Kad se vidjelo da ipak neće moći ovladati cijelim teritorijem BiH, odnosno Republikom Srpskom, bošnjačka se politika okrenula Federaciji BiH i istiskivanju Hrvata iz bilo kakvih političkih procesa.
Tako se nakon Alijanse pojavio fenomen Komšić a kasnije formirala i platformaška Vlada FBiH kao putokaz budućim političkim akcijama. Federalna vlada u kojoj nije bilo legitimnih političkih predstavnika hrvatskog naroda najodgovornija je, recimo, za recentno uništavanje ekonomske moći Hrvata u BiH a trostruko nametanje Željka Komšića u Predsjedništvo BiH putokaz je kako doći do dvije trećine vlasti na državnoj razini.
Bošnjačka politika, unatoč verbalnim akrobacijama, nikad neće do kraja ukinuti načelo konstitutivnosti naroda, jer bi onda riskirala da dođe u poziciju da je Hrvati i Srbi zajednički nadglasaju. Umjesto toga, ona želi samo oteti pozicije namijenjene za nacionalno predstavljanje Hrvata kao konstitutivnog naroda, te tako praktično dobiti većinu u institucijama, kakvu recimo sada ima u Predsjedništvu BiH.
Cilj je već na sljedećim općim izborima doći do kontrolnog paketa izaslanika u klubovima Hrvata u domovima naroda FBiH i BiH te tako Hrvate izbaciti iz sudjelovanja u Vladi FBiH i Vijeću ministara BiH i to po uzoru na Platformu i Alijansu te zadržati Komšića ili nekog sličnog halal-Hrvata u Predsjedništvu.
Tako na samo jednim izborima bošnjačka politika može osvojiti dvije trećine vlasti na državnoj razini, svu vlast na federalnoj razini te uvjerljivu većinu vlasti na županijskim i lokalnim razinama.
Pored toga što bi Hrvati postali potpuno eliminirani iz političkog života, Srbi bi došli u poziciju da ih se u bilo kojem trenutku može preglasati, što bi do kraja pojačalo njihovu frustraciju činjenicom da su dijelom BiH te ih isprovocirati da organiziraju referendum i posljedično proglase neovisnost.
Takvu srpsku neovisnost bi teško priznale velike svjetske sile, izuzev možda Rusije, te bi se RS našla u limbu – niti bi bila dijelom BiH niti bi bila samostalna. Dogodila bi se „ciprizacija BiH“
Bošnjačka vlast u Sarajevu bi zadržala simbole BiH i stolicu u UN-u, svijetom pričala o „odmetnutom“ entitetu te tražila sankcije protiv srpskog vodstva, (vojnu) intervenciju svjetskih sila i, najvažnije, ekonomsku pomoć odnosno lovu.
Što je najgore, lovu bi vjerojatno i dobili, dijelom iz islamskog svijeta, dijelom sa Zapada. Tako bi se nastavila pothranjivati rak-rana na europskom kontinentu iz koje se u svakom trenutku može proširiti nestabilnost europskim kontinentom i za održavanje takve rak-rane bili bi čak i plaćeni.
Stoga je jasno da je bošnjačka politika protiv podjele, ali i protiv organiziranja BiH u funkcionalnu državu u kojoj bi se harmonizirali odnosi triju konstitutivnih naroda. Ključ je u teritoriju. Jedna trećina bošnjačkoj politici je malo, a cijeli teritorij ne mogu dobiti. Stoga idu na „hibridni model“ – 100 posto vlasti na polovini teritorija i dvije trećine na cijelom teritoriju.
Zato se sotoniziraju hrvatski i europski prijedlozi o federalizmu i konsocijaciji kojima se uobičajeno uređuju odnosi u višenacionalnim državama. Cilj nije urediti odnose i napraviti funkcionalnu državu – cilj je osvojiti teritorij. Ono što nije uspjela u ratu, bošnjačka politika pokušava ostvariti u miru.
Bošnjačka politika, dakle, nije da ne želi vlastitu nacionalnu državu, nego za tu državu pokušava osigurati što veći teritorij.
Dnevnik.ba