Aktualna opaska Nikole Špirića kako se u Sarajevu promiče nova paradigma, po kojoj su (samo) Bošnjaci konstitutivni, a Hrvati i Srbi (samo) konstruktivni, dojmila me se na prvu kao uspješna retorička doskočica toga politički nepoderivoga Dodikova skutonoše. No vratila me je ta njegova bravura i u prošli jesen, nekako odmah poslije izbora.
Čovjek koji snažno sudjeluje u konstrukciji rečene paradigme, Bakir Izetbegović, uznemiren objavom tzv. i istom promoviranog Bosanskog bloka kako ni za živu glavu neće s SDA-om, dao si je truda javno kazati gdje je komu pravo mjesto. U Bošnjaka! Podsjetio je, naime, kako je stranka koju vodi izraz volje 300 tisuća glasača koji su privrženi svojoj zemlji, identitetu i vjeri. „Ti glasači, odnosno građani, su kohezioni faktor, cement koji drži na okupu Bosnu i Hercegovinu. I njihovom voljom ne treba se poigravati“, upozorio je mangupe u bošnjačkim redovima lider temeljne stranke, dometnuvši kako je Bošnjacima nužno nacionalno pomirenje.
Ni svi Bošnjaci nisu – Bošnjaci
Dakle, nisu, g. Špiriću, ni svi Bošnjaci konstitutivni, već samo oni koji su uz SDA. Tada postaju (još) i – kohezioni. Tako je, primjerice, političar s najviše bošnjačkih glasova na listopadskim izborima, Željko Komšić od ovoga tjedna, otkako se definitivno stavio na raspolaganje Izetbegović II. i konstitutivni i kohezioni faktor. Jak k‘o beton. Zapravo, k‘o cement koji, rekao bi Sin, na okupu drži Tisućljetnu i Nedjeljivu.
Zanimljivo je, međutim, kako je u otprilike isto doba kad je Bakir pokušavao zbiti redove, i Milorad Dodik poručio (svojoj) opoziciji kako je kucnu čas da (i) oni počnu misliti – srpski. Nisu prozvani odmah poletjeli pod voždov šinjel. Nije im, istina, ni bilo lako; Primjerice, za predsjednika PDP-a Branislav Borenovića, laktaški je neprikosnovenik kazao kako je jedno zajapureno političko nedonošče. Dobro je prošao! Za predsjednika SDS-a Vukosava Govedaricu kazao je da je ona ženska stvar. Znate koja, da sad ne prostačim.
No, ovoga tjedna obojici je ponudio ministarske fotelje, pa se mogu očekivati - k‘o nekad! - brojni „papci“ koji ne mogu odoljeti pozivu selektora Miće da u najjačem sastavu istrče na uvijek vrući teren podno Trebevića. (Jer povijest nas uči kako se Srbi bolje snalaze na Trebeviću). U protivnom, tko izda – ona je ženska stvar. U karakternom smislu, zna se. Kažu u Laktašima, doduše.
Dakle, kad selektor Mile sastavlja reprezentaciju Srpske, zove Srbe. A kad izbornik (ili što već po Haliloviću) Bakir sklapa bošnjački nacionalni tim, zove Hrvata, bošnjačkog izbornog pobjednika, koji odmah potom za savjetnika uzima Srbina, predsjednika Liberalno-demokratske stranke Srbije Čedomira Jovanovića, znanog, inače, po izjavi: „Ruke su mi možda prljave, ali mi je zato savjest čista“. Upomoć!
A koliko je Izetbegović bio siguran da zlatni ljiljan neće zaboraviti izborni dug, osobno je s njim pregovarao. Bilo je to ugodno ćaskanje uz kahvu. Istovremeno, na pregovore s Fahrudinom Radončićem poslao je Šefika Džaferovića. I to je, eto, moguće u zemljici Bosni; Član državnog Predsjedništva moli - valjda posljednji puta! - predsjednika stranke koji svim silama nastoji zaboraviti prošlogodišnji (listo)pad da i on bude kohezioni faktor. Da se to, brate, zacementira!
Bakirov „žirant“
Ali, ovaj neće ni za živu glavu, sudeći barem po Avazu. Uz to, taj bošnjački dnevnik podsjeća na jednu zanimljivu poslijeizbornu anegdotu: Kada je prije nekoliko mjeseci Senad Hadžifejzović pitao Komšića zašto je Izetbegoviću toliko stalo da DF uđe u vlast, ovaj mu je, svjesno ili ne, iskreno odgovorio: „Pa kad mu Čović nešto traži, naprimjer izmjene Izbornog zakona, da on može reći; bi(h) ja pristao, ali neće Komšić.“ Ne gine, dodao bih, Izetbegovićevu „žirantu“ još jedan zlatni ljiljan – mirnodopski.
I dođosmo tako do Hrvata. Ali ne zbog Bakirova Željka, nego naprosto na njih je red. Budući je izbornik Dragan odavno sastavio ekipu, mediji nemaju potrebe propitivati tko će igrati za ova nacionalni tim. Čović je, zapravo, k‘o Dalić – u reprezentaciju se teško ulazi, ali se i teško ispada. A kako mu ne prijete Mađari, slobodno se, glede Hrvatskog narodnog sabora, može kazati: Tko je ušao, ušao je.
No, kako je, što bi kazao Izetbegović I., BiH trozubac (neki bi kazali i tronožac), i Hrvati su zainteresirani za događaje u svlačionici drugih timova. Osobito bošnjačkom, čiji su treneri povijesno skloni igračima iz - makar formalno - drugih ekipa. A slijedom toga interesa, vidjeli smo kako je hrvatska reprezentacija puna špic igrača. Dobro, Mario Karamtić je zna kao igrač koji postavlja glavu gdje neki ne smiju ni kopačku. Tako da sam od njega očekivao da kaže kako mu je svejedno tko je u bošnjačkoj reprezentaciji: Nermin, Fahrudin, Bakir ili Željko. Jer, ovaj zadnji je svakako u bošnjačkoj kvoti.
Iznenadio me je, međutim, Ilija Cvitanović koji je bošnjačkom izborniku uletio klizećim. S obje noge, što se za igrača njegova profila, staloženog, odmjerenog, zadnjeg veznog otprilike, nikako nije moglo očekivati. Poručio mu je Ilija - iznenadni Gromovnik - da njegov (zlatni) ljiljan samo njemu miriše. Ukratko, neprihvatljiv je partner jer nije spreman sudjelovati u provedbi presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića i u izmjenama Izbornog zakona BiH. Očigledno, nije lidera Devedesetke impresionirao Bakirov (bošnjački) armirani beton, ojačan kvazihrvatskim (vezivnim valjda) sastojkom.
Traže se Srbi, ali da su raja
Slijedom čega, na koncu dolazimo do, zapravo, stare priče: Temeljna stranka ne može bez „poštenih“ - u Sarajevu atestiranih - Srba i Hrvata. Tako je, naime, od Daytona. Glede Hrvata, uvijek neki Komšić. A Srbi? E, sad će, otkako ih je gotovo sve Dodik stavio pod svoju kapu (ili, možda, šubaru) biti problem. Osobito sarajevskim medijima. Gdje, naime, naći Srbina, a da je „raja“?! Ne mogu tri mušketira Bogićević, Lazović i Pejanović stići na sve strane. Oni svoje pošteno odrade 1. ožujka i 25. studenoga... i ovo kad treba njegovati partizanske stečevine. Ali, godina ima 365 dana! A mandat četiri godine...
Ko da gledam, opet će, donedavno denacificirani, partnerski SDS biti (samo) Karadžićeva stranka.
Dnevnik.ba