Ovih je dana u javnost procurio nacrt ugovora o zakupu Aluminija d.d. Mostar kojim bi se pokušalo spasiti više stotina radnih mjesta nekadašnjeg hercegovačkog gospodarskog diva.
Riječ je o ugovoru koji pokušavaju sklopiti izraelsko-kineska grupacija koju čine MT Abraham, China Machinery Engineering Corporation te China Nonferrous Metal Industry‘s Foreign & Construction Co.Ltd i vodstvo Aluminija d.d. Mostar. Strane investitore u BiH zastupa tvrtka Aluminij industries d.o.o koja je registrirana u Mostaru.
Investitori bi zakupili postrojenje mostarskoga Aluminija i u etapama ponovno pokušali zaposliti oko 900 radnika. Istog trenutka kad se ugovor potiše, na posao bi se vratilo 80 radnika; u roku od 90 dana bi se pokrenula proizvodnja u Ljevaonici, što bi značilo dodatnih 90 radnih mjesta te još 50 u roku od 12 mjeseci. Prosta matematika kaže da bi se samo u Ljevaonici na posao vratilo samo u prvih 12 mjeseci oko 220 radnika.
Istovremeno, ugovorom se jamči i prosječna neto plaća od 1500 KM za radnike. K tomu, ugovorom je planirana obnova proizvodnje i u tvornicama Anoda i Elektrolize.
Ugovor bi se potpisao na 15 godina s mogućnošću produljenja na novih 15 godina.
Dakle, s jedne strane imamo kompaniju koja je obustavila proizvodnju čime je 900 radnika završilo na ulici kao i stotine milijuna maraka duga, a s druge investitora koji je spreman sutra na posao vratiti preko 200 radnika. Također, investitor je spreman već sutra ispuniti svoj dio obveza. No, Vlada FBiH, koja ima 44 posto udjela u vlasništvu Aluminija to nije spremna učiniti. Zašto?
U ugovor o zakupu stoje i odredbe koje se tiču vjerovnika. Naime, traži se da svi vjerovnici Aluminija daju svoju pisanu suglasnost da neće pobijati ugovor o zakupu i pokušavati naplatiti svoja potraživanja prodajom imovine Aluminija. Tu je riječ u prvom redu o Elektroprivredi HZHB i o bankama.
Što se banaka tiče, prema informacijama kojima raspolažemo, one su spremne dati takvu suglasnost jer su svjesne da samo ponovnim pokretanjem proizvodnje mogu doći do svojih sredstava. U ovom trenutku one svoja potraživanja ne mogu naplatiti prodajom Aluminija u staro željezo. Isto vrijedi i za EPHZHB.
Također, u ugovoru se traži i da se zaključe sporazumi i memorandumi o zajedničkoj suradnji s nadležnim tijelima, odnosno relevantnim institucijama Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine te Hercegovačko neretvanske županije. Cilj tih sporazuma bi trebao biti iskazivanje pune i nedvosmislene podrške investitorima u smislu poticanja i podrške pri zapošljavanju radnika ali i nastavak osiguranja određenih beneficija koje je Aluminij imao od ranije. Ništa tu dakle nema sporno. Riječ je o razumnim zahtjevima kojima se strani kapital pokušava zaštiti.
No, izgleda da to nije interes Vladi FBiH, u kojoj sjede i ministri koji predstavljaju hrvatski narod u BiH. Naime, iz Vlade FBiH, odnosno od premijera Fadila Novalića uporno dolaze poruke kako Aluminij treba gurnuti u stečaj. Slične poruke dolaze i od resornog ministra energetike i rudarstva Nermina Džindića.
Istovremeno, hrvatski ministri u Vladi FBiH šute. Znači li to da i oni žele da Aluminij d.d. Mostar ode u stečaj? Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović više je puta ponovio kako stečaj za Aluminij nije opcija jer se zna kako to kod nas završava.
Kakve su posljedice odlaska u stečaj, najbolje znaju radnici, recimo, Žitoprometa d.d. Mostar. Taj nekadašnji pekarski gigant je poslan u stečaj i proizvodnja nikad nije obnovljena. Umjesto toga, nekretnine Žitoprometa su rasprodane, a na mjestu nekadašnje uspješne kompanije danas niču stambeno-poslovni objekti. Jasno je da je na Žitoprometu nekolicina pojedinaca uzela veliki novac, dok su radnici poslani na ulicu.
Zar hrvatski ministri u Vladi FBiH žele sličnu sudbinu i za Aluminij, koji također ima niz nekretnina na jako atraktivnim lokacijama u Mostaru ali i u drugim sredinama. Pa neće se valjda ponovno „klati tele zbog kilograma mesa“? Čović je jasno rekao da je protiv te opcije, i pitanje ostaje samo hoće li ga njegovi ministri u Vladi FBiH i poslušati.
Činjenica je da je Aluminij godinama bio loše vođena kompanija iz koje je novce izvlačio tko je stigao. Ako bi se proizvodnja ponovno pokrenula u suradnji s Izraelcima i Kinezima, onda bi se s tom praksom konačno i završilo. A to mnogima ne odgovara, iako je ta Pandorina kutija otvorena još ljetos kad je proizvodnja ugašena…
Također, ono što ide u korist onima koji žele konačno i totalno uništenje Aluminija je i medijska šutnja, odnosno nezainteresiranost hrvatske javnosti u BiH za ovu temu. Bez pritiska javnosti, proizvodnja se neće vratiti u Aluminij.
U ovom trenutku na stolu je ponuda koja pruža kakvu-takvu slamku spasa bar za dio proizvodnje u Aluminiju. Bez toga, mostarski Aluminij čeka prodaja u staro željezo.
Dnevnik.ba