Kada ulazite ovdje, molim Vas odbacite svu neutralnu energiju, odbacite svu žurbu koja Vas je prije morila, sav stres, ma odbacite sve brige svoje, jer ovdje bi mogao biti Vaš raj. Ovdje gdje sunce uvijek sja, ovdje gdje uvijek toplo, ovdje gdje ne postoji tamo (uh, citiram Zostere), ovdje gdje se nitko nije činio manje vrijednim što je druge nacionalnosti.
Mislite li Vi da u ovom mom Mostaru, dok laganini ispijamo kave, nekoga zaboli neka stvar što si ti? Možda ćemo ti prokomentirati glavu, nasmijati se tvom čudno-odjevnom predmetu, ali to će nas proći za par sekundi. Više se nećemo sjećati tebe.
Zašto se uvijek baca trnje i kamenje po ovom gradu. Gradu ljubavi i vječne mladosti? Gradu gdje Srbin, Musliman i Hrvat ljube sveti hrvatski grb s čijim dresom podižu trofeje. Podizali su ih, podižu ih sada i podizat će ih i u budućnosti... I čudite se zašto smo tako dominantni u sportu. Čudite se zašto smo tako bogata regija, bogom dana i osunčana... Čudite se što naša himna počinje riječima „Dođi da vidiš, dođi da se diviš...“
Mi smo uvijek bili korak ispred Vas, mi multietnički grad na kojoj god si strani dobro došao. Hoćeš srpske (kopirano bugarske) cajke, evo ti zapadne strane, ako hoćeš rock, prijeđi na istočnu. Mislite li Vi da ću ja nesposobnost ‘tih svojih političara‘ iskaliti na nekom drugom... Ma zaboli me za njih, zaboli me za sve te ‘mudre‘ sijede glave koje se pokušavaju igrati s našom budućnosti. Oni su nitko i ništa u mom životu... Neka budu i u Vašem... I idemo živjeti, idemo piti, veseliti se, ljubiti i pjevati, kao što smo to činili ova dva tjedna u mom trofejnom Mostaru
U mojoj regiji gdje Ljubuški i Grude dominiraju rukometom, u mom nogometnom, malonogometnom i košarkaškom, a isto tako i rukometnom Mostaru, u mom europskom Širokom, u mojoj Gabeli gdje su bukvicu održali ‘bogatoj i naprednoj‘ Zenici, još traje slavlje... Ne znam zašto nas uvijek pokazujete kao neandertalce koji se ne znaju brinuti za sebe.
Molim Vas, nemojte nas gledati kroz naše političare koji se kurče kako će spojiti naš jedini morski grad Neum s ostatkom države, a nisu u stanju postaviti jedan jedini šaht u ulici (ne znam kako se zove, al nek se zove Ulica Ultrasa jer je iza stajanja). Molim Vas nemojte nas tako vrijeđati. Mi smo bolji od toga. Stvarno jesmo, i iako smo bolikurčine, mi smo ipak raja...
Ja sad odoh poljubiti svoju muslimansku dragu, zagrliti svog srpskog prijatelja i zapjevati neku hrvatsku (koju bez ikakvog razloga nazivate ustašku) pjesmu...
I znate što, sve ovo meni jedan, po Vama neandertalski, Mostar dopušta, najsportskiji grad u kojem je čast biti sportski novinar...
Dnevnik.ba