Sve su straže đenerala Tife

U Sarajevu postoji strašan bend. Vikendom putuje po cijeloj BiH i svira po različitim svadbama: srpskim, hrvatskim, bošnjačkim. Svaka publika ima svoje zahtjeve, te preduzetni momci, uz to što se, po potrebi, nazivaju različitim imenima (Kristijan, Reuf, Miloš), sviraju sve ono što auditorijum zahtjeva: “Od Topole pa do Ravne Gore”, “Sude mi”, “Da te nije Alija” i tome slično. I od toga jako dobro žive, jer su domaćini široke ruke, posebno kad ih neka od pjesama pogodi u srce, a poneki se, npr. đedo/dedo/did, sa suzama u očima, sjeti đe je sakrio kokardu kad je Čiča raspustio gardu/pobjegao s Križnog puta/prvi put pročitao Islamsku deklaraciju. 

Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba

Ako bismo sudili aršinima onih koji su se potrudili da Miroslav Ilić u Sarajevu ne nastupi jer je na nekoj kupusijadi prije 13. godina otpjevao nešto iz ravnogorskog repertoara, ovi momci, inače uzorni građani, također zaslužuju da im bude presuđeno kao promicateljima svekolikog zla. Da im se, kao i svima, odredi spisak dozvoljenih pjesama, a Kanton Sarajevo da donese specijalnu listu nepoželjnih pjevača i proslijedi ih svim menadžerima i organizatorima muzičkih zbivanja. Posebno inspekcijsko tijelo bi dežuralo na društvenim mrežama i YouTubeu i pazilo da li je neko od srpskih i hrvatskih estradnjaka, otpjevao pjesmu koja, kojim slučajem, ne hvali podvige Juke Prazine, Mušana Topalovića Cace, dvojice Ćela ili Nasera Orića. Takvi bi dobili trajnu zabranu gostovanja, a organizatori kaznu od 99 udaraca bičem da se opamete i, ubuduće, ne kvare omladinu.

Zelene beretke - cenzori i "moralne vertikale"

Cijela situacija oko Miroslava Ilića i kupusijade, podsjeća na hvalvrijednu inicijativu fantomskog udruženja Zelene beretke, koje su u ožujku prošle godine, a nakon koncerta Marije Šerifović u Zetri, pripremile inicijativu za formiranje komisije koja će odobravati organizovanje javnih nastupa kao što su koncerti stranih izvođača u svim salama koje su vlasništvo Kantona Sarajevo.

„Naša ideja je da prije potpisivanja ugovora s dvoranama kao što su 'Skenderija', 'Zetra' i svim drugim koje mogu primiti više od 500 ljudi, organizatori moraju imati saglasnost komisije. Svaka najava nekog izvođača će biti preispitana i ako je svojim prijašnjim nastupima na javnim ili privatnim zabavama veličao četništvo ili ustaštvo ili širio nacionalnu mržnju neće moći nastupiti u našem gradu“, saopćeno je onomad iz glavnog štaba „Zelenih beretki“, vojne formacije koja nikada nije ni postojala, osim u mašti ratnih urednika Srne. I onih koji su po ovoj fantomskoj grupi bez ikakvog ustrojstva i komandne hijerarhije nazvali jednu od glavnih ulica u Sarajevu, sasvim slučajno onu u kojoj je pravoslavna Saborna crkva.

Drugim riječima, ukoliko vam komisija nepostojeće jedinice ne izda potvrdu da niste “ustaša”, ili “četnik”, nećete imati pravo nastupanja u Sarajevu. Komisija, doduše, još uvijek nije formirana, ali su se islamistički portali kao Akos.ba i Saff (na kojima, uredno možete čitati članke o opravdanosti kamenovanja žena za preljub), postarali, da skupa sa Zelenim beretkama i Studentskim parlamentom pokreću harange protiv svega što je suprotno sa stvarnošću iz popularne slikovnice “Naš dedo Alija”. Od Olivera Frljića do Miroslava Ilića.
 

Sarajevski kvazimoral

Prema tome, komisija, možda, nije formirana na način na koji je predložena, ali je, definitivno, formirana u ljudskim umovima. Ali i strahovima od odmazde. Miroslav Ilić tako nije i ne može biti zanatlija koji pjeva po zakonima potražnje i ponude, kao uostalom i Dino Merlin, Hanka Paldum, rahmetli Safet Isović i drugi: on mora platiti cijenu bivanja nedostojnim sarajevskog kvazimorala. Onog prema kojem je nekadašnja škola Vuk Karadžić ponela ime najboljeg prijatelja Dražinog oficira Mustafe Mulalića, ustaškog upravnika Narodnog pozorišta u Sarajevu i fašističkog agitatora Alije Nametaka.

Samo pamet kojoj je Vuk Karadžić otprilike isto što i Radovan Karadžić (i još gore, jer je prema novobošnjačkim “antifašističkim” istoriozofijama “ukrao” bosanski jezik), može zahtijevati “moral” od estrade, a uživanje u muzici, ma ko bio njen izvođač, prepuštati iživljavanju islamističke fukare. A da je stvar poprilično otišla dođavola, svjedoči i izjava prepredenog menadžera Faruka Drine: “Čak sam i nekoliko puta rekao ‘kamo sreće da su svi Srbijanci kao što je Miroslav Ilić’ i sad odjednom ovako nešto.”

Eto, baš Drina ne shvata šta je estrada i šta znače različite publike, a pogotovo publika u Mrčajevcima na Kupusijadi.  Dakako da bi Drina progutao i još eksplicitnije veličanje ravnogorstva od “Morem plovi jedna mala barka”, ukoliko bi mu to donijelo više novca nego problema, ali mu se nesvjesno omakla istina. Srbi(janci) su dobri samo ako su bezgrješni po “našim” gabaritima.

Teror sarajevskog uma

Drugim riječima, oni nemaju pravo na vlastite kognitivne disonance, vlastita nepoznavanja prošlosti ili emotivne vezanosti za, blago rečeno, problematične istorijske ličnosti. Oni ne smiju biti samo pjevači, koje, realno, boli neka stvar šta pjevaju dok za to dobijaju pare, ili naklonost vlastite selendre kao što su Ilićevi Mrčajevci. To pravo imaju samo organizatori uzvišenih skupova kao što su “Mošus Pejgamberov”, kada umilni basovi, tenori, altovi i soprani suze oči nepregledne publike, prilikom izvođenja ilahije “Ya Mustafa”. Inače, posvećene velikom ustaškom intelektualcu Mustafi Busuladžiću, po kojem se odnedavno zove škola u simpatičnom seocetu Dobroševići nadomak Sarajeva.

Dobroševićima ćemo oprostiti, ali Mrčajevcima jok. Ili je sarajevskom umu, koji sve teroriše svojom umišljenom tolerancijom toliko neobično da mladić i djevojka odrasli u sarajevskoj ulici “Mladih muslimana”, inače sastavnog dijela Ustaške omladine, pohode koncert deda Miroslava koji je svojim Mrčajevcima otpjevao dirljivi pjesmuljak o Čiči, a sada će svi zajedno plakati uz “Devojku iz grada”?

Čini se da je u pamet došao Mladen Vojičić Tifa, koji je nedavno doživio masovno Facebook šikaniranje, jer je u Banjaluci, iz zajebancije, podigao tri prsta. Nije mu puno trebalo da se preseli u Beograd.

“Ja sam Bosanac pre svega, Sarajlija, dete iz mešanog braka, po pokojnom ocu četnik, po pokojnoj majci ustaša, a po opredeljenju veseli Bosanac i to ću uvek da budem", zaključio je i preselio se u Beograd. Čini se da o bosanstvu najviše pričaju oni koji nikada nisu shvatili šta to, zapravo, znači. I ostali u Bosni.  

( ovaj tekst napisan je 01.02.2017. godine )

Dnevnik.ba