Veliki - još jedan u nizu! - uspjeh hrvatskih kadrova zabilježen je u subotu, no kako je Cazin u stanovitoj mjeri medijski, i inače, izoliran, radosna se vijest do gotovo svakog Hrvata probila tek na Badnjak; Sad već glasoviti cazinski Hrvat i ozbiljni kandidat za predsjedavajućeg Skupštine Unsko-sanske županije Razim Halkić izabran je za člana Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Cazin. Bilo je, uz našega Razima, još 27 kandidata, ali uvjerljivo većinsko mišljenje skupštinara bilo je da je naš Razim, taj naš esdepeovac najbolji musliman za tu odgovornu funkciju.
Jasno, vijest je obradovala, ispunila ponosom svakog (pravog) Hrvata. Osim možda jednog! Uz našega cazinskog odličnika, oko je na fotelju prvog čovjeka županijske Skupštine bacio još jedan glasoviti Hrvat toga kraja – laburist Anel Šahinović. Boji se, doznajem iz pouzdanih izvora iz ljute Krajine, toga jakog hrvatskog uporišta, da se Anel plaši kako bi se subotnja Razimova pobjeda mogla reflektirati i na njihov, hrvatski, takoreći bratoubilački, sraz za skupštinski županijski tron.
Jer, samo dobar musliman može voditi Skupštinu – dobro. A ako je uz to i dobar Hrvat, premca mu nema. Što će biti?! Ma, neka pobjedi bolji. Oba su Hrvati, ne pravim razliku. Iako, Razima je već izabrala jedna Skupština...
Hrvat?!
A u očekivanju razrješenja toga hrvatskoga čvora, moram kazati kako se potkraj prošloga tjedna u Sarajevu odigrao jedan vrlo značajan događaj. Na izbornoj Skupštini Akademije znanosti i umjetnosti BiH, 10 dopisnih članova izabrano je za redovne. Među njima i Slavo Kukić, Hrvat, više-manje, Razimove i Anelove provenijencije, štoiviše s Razimom je čak i partijski drug. Ali, nije to tema.
Naime, među nove dopisne članove, u oblasti prirodnih znanosti i geologije, promoviran je Hazim Hrvatović! Već sam, pošteno se posipam pepelom, pisao o tomu kako naša braća, što bi ono kazao Dragan Čović, Bošnjaci ne iskazuju naročitu kreativnost kada instaliraju podobne Ili, svejedno, pogodne) Hrvate. Vazda iz rukava vade nekoga Komšića... Ili, kao, evo, sad u Cazinu dužnosnike starih hrvatskih imena. Ne mogu vjerovati da se nisu dosjetili gospodina Hrvatovića. Zato čestitam AZU BiH, što je prošlotjednim imenovanjem skrenula pozornost na toga do sada, više-manje, anonimnog znanstvenika.
A zašto je važno to imenovanje za bošnjačku stranu? Ima tu raznih problema. Krenimo zato redom; Prvo – Hrvata je malo, kažu, doduše, Hrvati. Dok, primjerice, naša, da opet citiram Čovića, braća Bošnjaci misle da nas je – taman. Činjenica je, međutim, da su Hrvati sve rjeđa pojava u BiH, u tolikoj mjeri čak da i kad netko kaže da je - da izvinete - Hrvat, ne vjeruju mu. Evo, posljednjeg slučaja.
Bivši član Predsjednštva BiH Stjepan Kljuić, skandalizirajući se nad Komšićevim čovratkom na mjesto zločina iz 2006., podsjetio je i na njegovu raniju kadrovsku politiku. Podsjetio nas je zapravo kako aktualna sječa hrvatskih veleposlanika nije ništa orginalno.
Ma, tko će se po sudovima ganjat‘
Čim se dokopa hrvatske fotelje u Titinoj 16, zlatni ljiljan udari po Hrvatima. Kada su ga Bošnjaci prošli put instalirali u državni vrh, sjeća se Kljuić, smijenio je svih 17 Hrvata u kabinetu. Svi su dobili otkaz. (Kljuić je, istinabog, dobio i mobitel – za uspomenu.). A kako bi ilustrirao kontinuitet Komšićeve kadrovske politike, ponosni vlasnik službenog telefona apostrofirao je Zlatka Mletića. Trenutačno je taj bivši(?) policajac, generalni tajnik Demokratske fronte, a kao hrvat(ski) kadar, još iz doba kad je Lagumdžija po zemlji hodao, promijenio je niz razmjerno visokih funkcija. Eh, Kljuić sad tvrdi kako je Miletićev otac Srbin, a majka Bošnjakinja. Riječju, mogao bi - još malo kao naš Razim, naša dika! – u (bilo) kakav Medžlis Islamske zajednice. Eto, kakav je to Hrvat.
Ali... bije Kljuić, ali bije i DF! Osporavajući Miletićevom isljedniku mandat da dijeli ateste hrvatstva, iz Komšićeve fronte poručuju kako je njihov generalni tajnik (sekretar, naime) jedina osoba u BiH koja je sudski dokazivala svoje – hrvatstvo. I to, kažu, dvaput: Na Županijskom sudu u Sarajevu i Županijskom sudu u Zagrebu. U obje, dometnuo bih uz ispriku Kljuiću, Zlatkove domovine.
I gdje je (tu) sad istina?! Možda, kao i, više-manje, uvijek na sredini? Zato, da ne bi bilo sumnjičenja, osopravanja i što ti ja znam čega sve ne – treba inzistirati na očiglednom. Ako se - i zato još jedna čestitka AZU BiH! – netko preziva Hrvatović, nemaš ti tu što istraživati, ganjat‘ se po sudovima. Istina, ne znam koliko je Hrvat(ovića) u Bosni napaćenoj. Ali koliko ih je god, mogu ruke dati u ovoj delikatnoj situaciji.
Dnevnik.ba