Srbi su narod s tri vjere, pravoslavnom, katoličkom i muslimanskom, piše u udžbeniku za srednje škole Radoša Ljušića po kojem srbijanski srednjoškolci uče povijest posljednje desetljeće. Ljušić je, vidi se iz priloženog, uzorni poklonik Vuka Karadžića, znanog po tvrdnji da su svi štokavci Srbi, te kako su (onda) jedino čakavci pravi Hrvati. Tvrdnje iz rečenog udžbenika temelje se na tezi Srbi svi i svuda koju je Vuk objavio 1849. u Beču kao dio knjige „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“. Taj, za Srbe, neumrli Karadžić, Hrvate nikada nije nazivao Hrvatima, nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima – Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Šokci... nikad Hrvati! (Pritom Vuk mlade Srbe uči, a Ljušić ga vjerno slijedi, kako crnogorski narod ne postoji, a bošnjački je konvertitski).
Hrvati su, po Vuku, Srbi „rimskog zakona“. „Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će po svoj prilici i tomu pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikako narodnog imena“, piše Karadžić u „Kovčežiću“. Eto, prosto k‘o pasulj! No, kako se Hrvati nisu, usprkos očekivanjima, naviknuli i nove generacije se vraćaju Vukovim korijenima. Misli Srbija na budućnost. Vraćajući se u 1849. godinu.
Borovo glavu čuva, šubara je kvari
Ali, ne samo deca, već i oni malo stariji, komentatori – čak. Tako, primjerice, nedavno u stoljetnoj Politici, komentator, u, dakako, kontekstu srpsko-hrvatskih odnosa, (rado) citira Jovana Dučića: „Hrvati su najhrabriji narod ne zato što se ničega ne boje, nego zato što se ničega ne stide“. A ovoga tjedna, nakon haaške presude Mladiću, ta ista novina srebrenički genocid i dalje stavlja u navodnike. O sramu, i njegovu priznavanju, toliko!
Otprilike je to ozračje koje se njeguje tamo daleko. I, onda kada hrvatska predsjednica kaže - po, inače, tko zna koji put - kako će još vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija moći kazati da su prijateljske zemlje, u hrvatskom se istočnom susjedstvu skandaliziraju. Nudi se, primjerice, bivši srbijanski ministar obrane Dragan Šutanovac da, kao, inače, hidroinženjer, pomogne Kolindi Grabar Kitarović glede protoka Dunava.
Nisam te (hidro) struke, ali bih volio čuti savjet može li se (i)kako Dunav zaustaviti. Jer, ono što dolazi s one tamo obale, pa onda preko Hrvatske sve do Bosne toliko je kontaminirano, da doista nema posla za hidroinženjere. Ili se - možda?! - Šutanovac javlja kao (bivši) ministar obrane, što kod Srba, svako malo, zapravo znači - ministar ratni. Poput aktualnoga i bezprizornog Aleksandra Vulina, koji govori ono što Aleksandar Vučić misli.
Mada, možda forsiranje Dunava Kolinde Grabar Kitarović ne bi toliko ganulo vukovce s one strane reke, da to nije kazala u žutim čizmama Borovo, istim onim u kojima su hrvatski branitelji branili Vukovar od četnika i tzv. JNA. Kolinda u žutim zengama to je crvena krpa. To je Srbiji podsjećanje kako je, u biti, u Vukovaru obranjena Hrvatska. Pa tamo danas žive Hrvati, a ne (samo) Slavonci - po Vuku.
Šta d(ij)ete zna što je ratni zločinac
A teza da je (prva) hrvatska predsjednica u pravu glede protoka vode i vremena, lako se brani. Osobito u kontekstu ovotjedne presude genocidnom đeneralu Mladiću, koji je, prije svoga krvavog pira po Bosni, harao i po Hrvatskoj. Nekažnjeno, međutim. Osim što je poraz srbočetničkog agresora, zapravo najveća kazna. U majicama s likom kalinovačkog krvnika prije nekoliko godina po Skupštini Srbije šepirili su se bivši i aktulani srbijanski predsjednici, Tomislav Nikolić i Vučić. Sve dok se nisu prometnuli iz radikala u naprednjake. Maskirali, zapravo.
Ne treba se zato čuditi što djeca i omladina po Republici Srpskoj i Srbiji nose majice - osobito ovih dana kako odgovor Tribunalu - koje su nekad nosili četnički vojvoda Toma i potencijalni č. vojvoda Aca. Pomažu, dakako, i knjige Vukom inspirirane. Zbilja je zato deplasirano to što se danas neki mediji čude što Mladićeva rodna vukojebina iznad Kalinovika, nekakvi Božanovići imaju ulicu(?!) koja nosi ime njihova đenerala. Pa, četnički vojvoda Vojislav Šešelj je u Zemunu, dok su mu asistirali Nikolić&Vučić, krstio ulice Mladićevim imenom.
No, kada smo već kod presvlačenja spomenutog tandema ratnih drugova Nikolića i Vučića, treba kazati kako ovaj prvi, u četničkog vojvodu, inače, promoviran na Romaniji ‘93., ipak nikad nije uspio prodati svoje (demokratsko) presvlačenje Europi. Previše je često trčao Putinu u Moskvu. Vučić je, međutim, druga priča. On i kad se slika u ruskom ratnom avionu i prijeti kako Oluje više nikad biti neće, u Bruxellesu (ili, svejedno, Strasbourgu) ne gubi na rejtingu. Čak niti kada Vlada Srbije početkom listopada ove godine nudi garancije da Tribunal pusti Mladića da se liječi u Srbiji i čeka presudu.
Vrati se, Slobo!
Riječju, Vučić je favorit EU, dobrim dijelom i pod pokroviteljstvom Njemačke, koju, dakako, personalizira Angela Merkel, koja u tome srpskom junaku s sarajevskog Jevrejskog groblja i hrvatskih ratišta, vidi svijetlo na kraju balkanskog tunela. Što je apsolutno fatamorgana, Nije, međutim, slučaj Vučić iritantan samo za region koji ga je dobro upoznao tijekom olovnih vremena kao čovjeka od riječi; Kad on kaže u srbijanskoj Skupštini „za jednog Srbina, ubit ćemo 100 Bošnjaka – tako i bude“.
Iritira to i srbijanske neovisne novinare, koji su prije desetak dana na konferenciji „Medijski dani EU i zapadnog Balkana“ u Tirani iskoristili prigodu i europskom povjereniku Johannesu Hahnu u brk skresali što misle o europskom miljeniku.
Ukratko, kada je riječ o demokraciji i slobodi govora, stanje je gore nego za vrijeme Miloševića. A tomu treba dodati kako je Slobin ministar informiranja bio baš Vučić, koji nakon što je Mladić (konačno) pao u Haagu, kaže kako nije ni očekivao da „srpska suza nađe roditelja u međunarodnoj zajednici.“ Učenik je, dakle, nadmašio učenika.
A Dunav neka teče. Kad već mora!
Dnevnik.ba