Zanimljiva „slučajnost“ dogodila se jučer u Bosni i Hercegovini i povezala dva naoko nespojiva događaja: jedan je bio obilježavanje 25. godišnjice utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosna, a drugi su bile prosvjedne šetnje novinara u Banja Luci, Sarajevu i Mostaru kojima se upozorilo na porast širenja govora mržnje u BiH koji je pak dobio i svoju „praktičnu manifestaciju“ kroz fizički napad na banjolučkog novinara Vladimira Kovačevića. Prije toga napadnuta je i ekipa BHT u Konjicu, a poziv na nasilje usmjeren je bio i prema novinarki portala Dnevnik.ba Gloriji Lujanović.
Iako na prvi pogled ova dva događaja (prosvjedne šetnje novinara i obilježavanje godišnjice HRHB) nemaju puno dodirnih točaka, pažljivija analiza će pokazati da je zapravo riječ o dva lica iste medalje.
Danas u sarajevskoj javnosti postoje snažne težnje da se kriminalizira samo ime Hrvatska Republika Herceg Bosna. Hrvatima se pokušava nametnuti kolektivna krivnja zbog toga što su se tijekom rata obranili, a prvi korak je pretvoriti sam naziv „Herceg Bosna“ u nešto neprihvatljivo, u neku sablazan odnosno tabu.
Svi oni koji otvoreno govore o Herceg Bosni, tomu što je ona bila, koji su joj grijesi ali i uspjesi, bivaju izloženi govoru mržnje, često prikrivenom, koji ih konotira kao nekakve fašiste, zločince, mračnjake…
Time se pokušava spriječiti bilo kakva rasprava o stvarnoj ulozi Herceg Bosne u ratnim događanjima u BiH. Pokušava se zamagliti činjenica da se hrvatski narod u BiH prvi organizirao i pokušao oduprijeti srpskoj agresiji, prvi se suočio sa zločinima koji su tijekom rata počinjeni na prostoru Herceg Bosne; zamagljuje se činjenica da se povratak prognanih najviše ostvario na prostoru nekadašnje Herceg Bosne, da je to i danas u gospodarskom smislu najprosperitetniji prostor u BiH, da stanovništvo s tog prostora silno želi vidjeti BiH u Europskoj uniji…
Umjesto toga, Herceg Bosna se sotonizira, a svi oni koji su živjeli na tom prostoru tijekom rata prikazuju se kao nekakvi „krvožedni fašisti“. Time se zakukuljeno nastoji i legitimizirati govor mržnje prema svima koji pokušavaju ulogu Herceg Bosne sagledati objektivno, ukazati kako na njene nedostatke tako i na njene prednosti.
No, priča tu ne staje. Spominjanje Herceg Bosne se sotonizira i kako bi se osporili aktualni legitimni zahtjevi hrvatskoga naroda da se poštiva Ustav BiH, presude Ustavnoga suda BiH te Daytonski mirovni sporazum. Kad Hrvati kažu da žele BiH kao državu u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda, iz Sarajeva redovito stiže uvježbana reakcija kako se iz mrtvih diže „povampirena Herceg Bosna“.
Time se u korijenu sasijeca svaka mogućnost dijaloga koji bi u konačnici mogao i trebao dovesti do „zakapanja ratnih sjekira“ i okretanju ka nekoj svjetlijoj zajedničkoj budućnosti.
Istovremeno, na taj se način prikriveno širi govor mržnje prema cijelom jednom narodu, jer za hrvatski narod u BiH Herceg Bosna je bila izraz težnje za slobodom i to će i ostati sve dok se taj narod suočava s opasnošću da ga se u vlastitoj domovini pretvori u građane drugog reda.
Međutim, svaki narod na svijetu ima pravo na slobodu i odlučivanje o vlastitoj sudbini. Stoga spominjanje Herceg Bosne ne smije biti dočekano govorom mržnje, jer na taj način nećemo daleko dogurati.
O događanjima iz 1990.-ih se mora razgovarati trezveno i činjenično utemeljeno. Samo tako ćemo nadvladati traume iz prošlosti.
To što pojedinci iz bošnjačke javnosti pokušavaju sotonizirati Herceg Bosnu neće prema njoj promijeniti odnos hrvatskoga naroda. Hrvati su i tad i sad bili ponosno na Herceg Bosnu jer je u prvom redu spasila BiH od srpske agresije, pružila utočište prognanim Bošnjacima koji su bježali od Srba, a k tomu je zaštitila i hrvatski narod od nestanka iz BiH. Zločini koji se jesu na njenom teritoriju dogodili su procesuirani i nazvani pravim imenom – ratni zločini, što nije slučaj s prostorima koje su kontrolirali Srbi odnosno Bošnjaci, gdje se i dalje govori o nekakvim „incidentima“ (kao da je protjerivanje 15.000 Hrvata iz Bugojna „incident“).
Svi oni koji na spomen Herceg Bosne odgovaraju govorom mržnje, između ostalih, odgovorni su i za činjenicu da danas, 2018. godine, novinari u bh. gradovima moraju izlaziti na ulice kako bi se zaštitili od poziva nasilje pa i fizičkog nasilja.
Herceg Bosna je povijesna činjenica i to se nikad neće promijeniti, jednako kao što se neće promijeniti ni odnos hrvatskoga naroda prema njoj.
Dnevnik.ba