Andrićevstvo je ideološka konstrukcija. Dakako ne različitih ideoloških pravaca i režima koji su ih manifestovali, već, upravo, konstrukcija Rusmira Mahmutćehajića o navodnom nasrtaju na Bosnu “više zbilje”, odnosno na bosanskomuslimanski svijet “kodom vulgarnog orijentalizma”. Suština Mahmutćehajićeve optužbe se sastoji u tome da je stvaranje nove, sekularne, državne tvorevine Južnih Slovena, po uzoru na seularne države Evrope, sa sobom donijelo i orijentalizam i, od njega neodvojivi, rasizam prema nižim kulturama, između ostalog i bosanskomuslimanskoj. “Podesna psihoza u tome svijetu, i u pojedincima i u cjelini, bila bi stvarana istodobnim djelovanjima izvana i iznutra. Izvana – različitim oblicima tlačenja, obespravljivanja i šikaniranja. Iznutra – podsticanjem razumijevanja sebe samih kao stranih u svojoj zemlji koji bi zato dom trebali tražiti u tuđini. A ta tuđina orijentalistički im je predstavljana utočištem. Tako bi ta dva djelovanja uzrokovala odvajanje od svijesti o zemlji, narodu, politici i kulturi, kojih će se i silom i milom odreći. Takva njihova iskorijenjenost iz sebe, uz strah za preživljenje, onemogućila bi, smatrano je, osvješćenje u tome što jesu, pa bi im se vlastita zemlja i sve s njom u vezi pričinjavali sve daljim, zamagljenijim i odbojnijim. ”, piše Mahmutćehajić.
Drugim riječima, Andrićevo djelo je dio sistemskog odsvješćivanja Bošnjaka o pripadnosti Bosni onakvoj kakva autor smatra da jeste, to jest “ime za veliku, možda najveću moguću ideju o religijski pluralnome društvu”. Kako se to radi? Ne samo romanima već i bilješkama uz njih. Andrić je uz romanima "Travnička hronika" i "Na Drini ćuprija", u bilješci uz “Rečnik turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza” napisao da su “nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni, ali od davnina uobičajeni nazivi.” Za Mahmutćehajića to znači pripovjedačko uvođenje bosanskohercegovačkih muslimana u “ideološki konstruiranu rasnu tuđost”, koji mu “oduzima ljudski princip, a namaće… turski, nedvosmisleno poistovjećen sa sotonskim.”
Biće da su se u takvu “rasnu tuđost”, citirajući mnoštvo savremenih dokumenata također uveo Muhamed Hadžijahić, kada piše da su se sami Muslimani “priznavali turcima”, podrazumijvajući pod tim pripadnika islamske vjere. Vjersko obilježje ovog pojma reflektovalo se u osnovnoj maksimi vjeroispovijedanja koja je glasila: „Ja sam turčin, mumin, muslim, hakka elhamdulillah“. Iz generacije u generaciju učili su se u mektebima (osnovnim školama) šarti (mali katekizam), u kojima se identifikao turčin sa pripadnošću islama. Uobičajena zakletva bila je „tako mi turske vjere“, a za pobožnog muslimana govorilo se da je „turkovast“[1], piše Hadžijahić. U Sarajevskom nekrologiju, već spominjani uvoditelj principa “više zbilje” u sarajevsko Narodno pozorište u vrijeme NDH, Alija Nametak opisuje svoga prijatelja, “poguziju” Avdu Hadžihalilovića, koji bi, nakon što se dobro najeo znao reći: “Elhamdulillah, ja rabbi Tebi šućur koji svojim Turcima daješ nafaku.” Nakon čega bi dodao: “Ovako je vazda govorila moja nana. Kao da Bog ne daje i vlasima nafaku!” Dakle, za bosanske muslimane je važilo isto ono što je zabilježio turski nacionalistički ideolog Tekin Alp (1883-1961): “Do pre tri godine osmanski Turci smatrali su sami sebe prosto kao muslimane
i nikad nisu smatrali svoju naciju kao naciju sa posebnim postojanjem. Anadolski seljaci su smatrali reč Turčin kao sinonim sa Kizilbaši, to jest
kao pojam koji označava, ne naciju, već čoveka koji nosi crveni fes, tj. crvenoglavi.”[2]
Samo iz ova dva primjera, a mogli bismo ih navoditi u nedogled, je jasna Mahmutćehajićeva “metodologija” konstrukcije andrićevstva. Najprije se potpuno tačna Andrićeva bilješka (da pojam “turčin” nije rasna i etnička karakteristika) ubaci u žrvanj unaprijed utvrđenih aksioma o rasizmu, da bi se gotov proizvod zvani andrićevstvo onda predstavio kao bauk koji je stao na megdan bosanskoj utopiji koja proishodi ne od čovjeka, već od “više zbilje”, tj. “oblika pojedinačnog i zajedničkog života u kojem se on održava i unapređuje u odnosu sa svojom abrahamskom drugošću, sa svojim susjedom čija drugost je sveta i uvijek ogledalo tog što čovjek hoće i može.” Kada smo već kod tog ogledala, koje je Andrić, navodno, orijentalistički i rasistički zaprljao podmećući Nedićevu Srbiju pod Bosnu, navedimo još dvije crtice iz Nekrologija tumača “više zbilje” Alije Nametka. Onu o Sejdi, kćerci Hadži Džemalovoj, unuci Fehim efendije Spahe, koja se vjenčala za Iliju Zeca i kada je “u kući vladao muk i gluhoća, svijet dolazio na žalost, kao da je mrtvac iznesen iz kuće”, a “hadžija samo pušio, na posao išao i iz posla pravo kući, stideći se u mahalsku džamiju otići za sedam dana.” Najtragičniji ishod ovog zločina, bila je smrt osamdsetogodišnje nene, komšinice, koja je, iako gluha, čuvši ovu tragičnu vijest, zanemoćala, pala na postelju i izdahnula. Ili o dr. dr. Šaćiru Sikiriću, koji u “porodičnom životu nije imao nimalo sreće”, jer je “tri kćeri imao i sve tri su mu obraz zapalile”, tj. udale se za inovjerce. No, dr. Sikirić je to riješio na način da je prekinuo svaki odnos sa njima, jer i je smatra “kako šerijat uči - prijestupnicama”.
To bi dakle trebao predstavljati taj tradicionalno idilični odnos prema “abrahamskoj drugosti”, protiv kojeg nastupa andrićevstvo, ta “imaginacija u hrvanju sa zbiljom”, “moćno i prošireno estetiziranje antibosanstva”, stabilnog društva koje će, valjda, biti izgrađeno na vrijednosti da je udaja žene za sugrađanina inovjerca ravna otpadništvu ili čak smrti. I to je, zapravo, a ne konstruisani utopizam, suština Mahmutćehajićevih riječi da je “Svaka tradicija je istodobno i isključiva i obuhvatna.”, to jest “isključiva je, jer smatra da ima sve što je potrebno za ozbiljenje ljudskosti. Obuhvatna je, jer to isto priznaje i drugim tradicijama s kojima je u horizontalnoj interakciji i vertikalnoj usmjerenosti prema istome počelu sveg postojanja.” Ono što kod Mahmutćehajića imamo u teoriji, kod Nametka imamo u praksi. Andrić je, s druge strane kriv, rasist, zločinac, fašist i izdajnik jer je književno estetizirao upravo istinski, a ne svijet mitskih toposa, odnosno svijet savršenstva islamskog poretka, s njegovim povremenim “izdajama”, kojeg zagovara Mahmutćehajić.
I šta je, pri tome, njegov argument? Istorijski izvori? Teško. Ako uzmemo u obzir Mahmutćehajićev antimodernizam i pripisivanje uzroka društvenih nevolja savremenog svijeta “zatvorenošću u mjerljivi svijet” i “gubljenju veze sa višom zbiljom, a tako i sobom”, onda baza njegovog antisekularizma, antinacionalizma i antiandrićevstva, pored islamizma, nije ništa drugo do fantazmagorija površnih anmidernističkih mislilaca kao što su Musolinijev ideolog Julius Evola ili pisac Roberto Calasso kojeg čak citira. No o tome u narednom nastavku.
(U narednom nastavku: Ako već ne može islamizam, šta onda?)
[1] Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Muslimanska naklada Putokaz, Zagreb 1990., str. 44., http://bs.scribd.com/doc/77645161/Dr-Muhamed-Had%C5%BEijahi%C4%87-Od-Tradicije-Do-Identiteta