Odnos religije i politike u Bosni i Hercegovini uvijek je bio kompleksan sa neprestanim prelascima tanke crte razvajanja ova dva područja djelovanja.
Politički lideri su se pretvarali u čuvare vjere, a vjerski službenici u političke aktere. Tako je bilo, i tako će i biti.
Ipak, tri politička korpusa, praćena s tri vjerske zajednice, imaju svoje karakteristike. Dok je SPC gotovo u potpunosti potčinjena političkim liderima Republike Srpske, katolička Crkva zbog svoje razjedinjenosti ima tek manji utjecaj na politiku HDZ-a.
Zbog nejasnog i nedefiniranog političkog stajališta, katolički biskupi ustvari imaju onoliko utjecaja na HDZ koliko im HDZ dozvoli.
Najzanimljivija je pak treća, muslimansko-bošnjačka strana.
Islamska zajednica je u poslijeratnom periodu, predvođena reisom Mustafom Cerićem, bila aktivni politički subjekt, nekad djelujući samostalno, a nekad kroz SDA. Vremenom je utjecaj IZ-a na polički život Bošnjaka pao.
Izbor novog reisa, poklopio se uravnoteženom političkom razjedinjenošću među Bošnjacima. I dok je ranije SDA bila politički superiorna, uz eventualno neku slabiju opoziciju iz SBiH, stvari se nakon 2010. kod Bošnjaka prilično mijenjaju.
Osim ulaska u igru novog igrača, Fahrudina Radončića, SDA je postala prilično ugrožena i SDP-om, koji je imao istu ciljanu publiku – Bošnjake muslimane.
Ravnoteža moći između SDA, SBB i SDP nije poremećena ni Komšićevim DF-om, koji se također „ugurao“ u bošnjačko muslimansko političko tijelo.
Tako su Bošnjaci, silom prilika, dobili četiri jake stranke. Za razliku od Srba, a posebno Hrvata, koji imaju izražen homogenizacijski efekt, Bošnjaci su uživali u određenom političkom pluralizmu. To što su sve četiri stranke gotovo identičnog političkog svjetonazora, ne mijenja mnogo na stvari.
Četiri stranke ujedno znače i četiri lidera.
No, za razliku od Milorada Dodika i Dragana Čovića, ni jedan od četiri bošnjačko-muslimanska lidera ne upravlja suvereno svojim korpusom. Naprotiv, čak i formalno najjači bošnjački lider, Bakir Izetbegović, trpi značajne otpore u svojoj stranci, pa i tradicionalno naklonjenoj javnosti.
Ni ostala trojica lidera ne stoje bolje. Ni jedan ne izgleda kao budući bošnjački lider.
U taj politički vakuum ulazi reis Husein ef. Kavazović.
Iako se radi o vjerskom lideru, njegovi sve češći politički izleti pokazuju da nije samo pasivni promatrač. Osim toga, njegov politički kredibilitet je gotovo neokaljan. Ako oprostimo šovinistički ispad prije lokalnih izbora 2016. kada je rekao da „vlah ne smije vladati Srebrenicom“ a onda još veći fijasko kada je vlah stvarno zavladao Srebrenicom, Kavazoviću se ne mogu neke teže stvari staviti na teret.
Istovremeno, Kavazović uživa bitno drugači politički imunitet za razliku od reisa Cerića. Dok su Cerića vrijeđali i mrcvarili po medijima, Kavazovićev autoritet još nitko nije ozbiljnije osporio.
Malo je vjerojatno da će Kavazović uzeti stranu u dnevnopolitičkim razmiricama, ili nekim konkretnim političkim problemima tipa koalicijskih odnosa između SDA-SBB.
Ali Kavazović je već u nekoliko navrata dao smjernice oko suštinskih, nacionalnih stvari.
Ukazao je na potrebu srpsko-bošnjačkog približavanja nakon čega su sve četiri bošnjačke stranke požurile napraviti neku dobronamjernu gestu prema Srbima. To što su požurili Vučiću, a preskočili Dodika samo pokazuje da nisu baš najbolje shvatili Kavazovića, jer od pomirbe sa Srbima bez Dodika nema ništa.
Iako je prošla kao agencijska vijest, bajramski susret Dragana Čovića i reisa Kavazovića možda je daleko važnija vijest nego što je dobila pozornost u medijima.
Svjestan da s četiri bošnjačka lidera nema dogovora ni oko čega, Dragan Čović je odlučio neke probleme međunacionalnih (ne međureligijskih) odnosa riješiti sa reisom Kavazovićem!
Bajramski susret je prošao u razmjeni kurtoaznih pozdrava i čestitki, ali su se dva „lidera“ dotakli i aktualnih bošnjčko-hrvatskih problema. Jer Čović oko tih pitanja više nema sugovornika ni u jednoj bošnjačkoj stranci.
Zato se teška pitanja izbornog zakona, nažalost, moraju rješavati u komunikaciji član Predsjedništva – reis.
Ovakav rast političke moći jednog vjerskog lidera ne mora nužno biti loš, ukoliko je taj lider mudar i pametan. Ali s obzirom na to da on nema mandat biti politički lider, a ako to ipak bude, onda se jedan narod, u ovom slučaju bošnjački, stavlja u rizičnu poziciju.
Za Hrvate i Srbe bi svakako odgovaralo da Bošnjake vodi jedan vjerski lider koji ne polaže račune nikom, pa ni Bošnjacima. Ali pitanje je kakve su dugoročne posljedice, posebno kada bude trebalo rješavati neke druge političke probleme oko kojih vjerski lideri po logici stvari nemaju pojma.
U svakom slučaju, ponašanje i izjave reisa Kavazovića nisu samo stvar Bošnjaka – muslimana, nego svih građana BiH.
Dnevnik.ba