Krajem veljače 2017. Bakir Izetbegović postrojio je u sarajevskoj Vijećnici jake bošnjačke snage e kako bi dobio potporu za pokretanje revizije presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. Jasno, tako homogeniziranim Bošnjacima ruke je dala i (poštena) srpsko-hrvatska ekipa koja je istrčala u standardnom sastavu: Komšić(i), Lijanović, Pejić(i), Krsmanović, Lazović, Pejanović...
Podsjećam, Haag je, laički rečeno, presudio kako Srbija nije učinila dovoljno da spriječi genocid u Srebrenici, ali – istovremeno – nije (izravno) kriva za njegovo počinjenje. A taj je, na desnu obalu Miljacke nasukani, Bakirov skup konsenzusom donio odluku o davanju potpore agentu Sakibu Softiću kako bi pokrenuo proces revizije.
No, već početkom ožujka, pisar(?) narečenoga Tribunala izvijestio je Predsjedništvo BiH da Softić nema legitimitet. Kako je, zapravo, tajni (bošnjački) agent. (Za što, objelodanio je malo kasnije - kad je tikva pukla - jedan bošnjački dnevni tabloid, Iztebegović nije žalio novce. Stranačke, dakako.).
Nije narod blećak
Nije, naime, bošnjački 007 dobio suglasnost sva tri člana bh kolektivnog rukovodstva, a što je uvjet svih uvjeta. Banja Luka i Beograd su na to od početka upozoravali. A i Dragan Čović je pokušavao cimera Bakira dozvati pameti.
Prošloga, pak, tjedna Izetbegović II. je, samo dan nakon što je visoko esdeaovsko izaslanstvo u Banjoj Luci pregovaralo s SNSD-om o konstituiranju državne vlasti, krenuo u prekrštavanje Republike Srpske. I dok je za reviziju haaške presude trebalo 10 godina, kumu Bakiru je naziv „manjeg entiteta“ zasmetao, evo, gotovo četvrt stoljeća od daytonskog rođendana. A onda su ga, dakle prošlog tjedna, novinari pitali je li ostale bošnjačke lidere konzultirao kada je, evo, iznebuha udario na Banju Luku?!
Relativizirajući ovo, možda čak i trik pitanje, Izetbegović II. je kazao kako im je ostavio da sami odluče. Već su (oni) veliki! Jasno je, međutim, da s njim i temeljnom mu strankom nakon slučaja Softić nikome više na pamet ne pada tikve saditi. Nije (bošnjački) narod - pa čak ni (svi) politički im prvaci - blećak. Ipak! A kad su na esdeaovsko prekrštavanje „genocidne tvorevine“ udarili sa svih strana - zamislite čak i Valentin Inzko?! - (p)ostalo je bjelodano kako je taj esdeovski Pale sam na svijetu.
Fali (mu) stolica
No osim još jedne blamaže, Izetbegović mlađi uspio je ono što je do nedavno izgledalo kao ćorav posao. Homogenizirao je Srbe, preko noći. Svi, i oni što su od Dodika s gađenjem okretali glavu i s golemim ga entuzijazmom tračali po raznim veleposlanstvima, poletjeli su pod njegov šinjel. U tolikoj ih je mjeri pod istu krošnju - to tradicionalno mjesto srpskog okupljanja - uspio okupiti još samo Haris Silajdžić i njegov volšebni slogan 100% BiH.
U stvari, podsjećanje na toga nesuđenopg Aliju poslije Alije, priča je o srpskoj i bošnjačkoj politici. Silajdžića se, više-manje, nitko i ne sjeća, a eresovski vožd, kojemu političko i svako drugo Sarajevo od (gotovo) početka ovoga stoljeća organizira političku dženazu, jači je nego ikad. Kad god mu se, da izvinete, digne, zamaše belim orlom u Predsjedništvu. Usred Sarajeva i ispred nosa bošnjačkim gazijama Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviću.
Slijedom čega treba kazati (zaključiti) kako još od kako je (navodno) trostruki narodni heroj naredio da zrakoplov Džemala Bijedića aterira gdje mu mjesto nije, Bošnjaci nisu dali ozbiljna političara. Bakir Izetbegović je, međutim, dokaz kako uvijek može – gore. Njemu je, evo, uspjelo SDA konfrontirati čak i s tzv. međunarodnom zajednicom, inače (često) nekritički sklonoj bošnjačkoj politici. Bošnjacima, općenito.
Dao je uz to prigodu Dodiku da pospe sol na otvorenu bošnjačku ranu, što RS objektivno jeste. Kad je, naime, krenuo u prekrštavanje, laktaški ga je neprikosnovenik podsjetio kako Srpska ima sve elemente državnosti osim stolice u UN. Nakon čega, javljaju mi moji vjerni doušnici iz vrha temeljne stranke, Predsjednik ima neredovitu stolicu. Suhe šljive su čujem dobre! Protiv zatvora...
A protiv Dodika? Političar Bakirova kalibra – lijeka nema.
Dobro si Alija, dobro!
Pokazujući, također, iznenađujući merhametluk brinući (i) za položaj Hrvata tamo daleko, daleko kod Dodika, ugazio je Izetbegović II. i u ZAVNOBiH, zapravo napravio od njega – vic; Čini se, naime, kako taj iznenadni (srpski) kum misli da bi novi naziv „manjeg entiteta“ trebao biti Republika (i) Srpska (i) Bošnjačka (i) Hrvatska. Malo morgen, rekao bi jedan pokojni vožd. Prošla baka s kolačima.
Istovremeno, Dodikovi veterani, primjerice, kumu Baketu poručuju da će prekrštavanja biti, ali u Samostalna Republika Srpska.
Istina, kad je vidio što strani diplomati pa – čak! – i bošnjački pravni eksperti misle o još jednom njegovu pravnom paceraju, posuo se malkice pepelom; Ako se, biva, RS popravi za pola godine, neće, obećao je, dirati naziv. Banja Luka, od Izetbegovića, inače, prestravljena, odahnula je. No postalo je jasno da Bakira majka nije karala što je kock‘o nego što se vadio. Doveo se je i u nepriliku da mu, eno i iz Davosa, predavanja drži Aleksandar Vučić. Srbijanski mu je predsjednik, naime, poručio kako Bošnjaci prave istu grešku koju su Srbi pravili od ’45. pa do devedesetih. A u aktualnim okolnostima pokušaj Sarajeva da bude ovovremeni Beograd, samo priziva loša sjećanja.
Može li prozvani shvatiti tragičnost jedne takve politike?! Ako ne može, onda će definitivno biti jasno zašto ga ni vlastiti otac, povlačeći se u mirovinu, nije vidio kao političkog nasljednika.
Dnevnik.ba