Danima, ma, evo zapravo, sad već i tjednima glasilo Stranke za bolju budućnost ekskluzivno najavljuje (novu) knjigu svoga dvostrukoga - kako žurnalističkog tako i stranačkog! - Utemeljitelja Moj stalni sukob s Miloševićevom politikom zla. Uz ne manje važan dodatak: Dok su drugi šutjeli, on se borio. Riječ je, još doznajemo o tekstovima što ih je Fahrudin Radončić kao dopisnik iz slobodarskog Titograda pisao od 28. ožujka 1989. do 5. svibnja ‘92. godine. Poslije, dakako, nije bilo potrebe da se ovaj predratni zlatni ljiljan bori sa srbijanskim voždom. Jer, nije bilo nikakve potrebe. Došli su nam mirni dani na brdovitom Balkanu.
Ipak, u željnom iščekivanju Radončićeva uratka, ne mogu a da se ne sjetim dana kada je padao Slobo. Istina, već je oktobarska revolucija najavila kako su mu došli crni dani, no pravi je fajrunt nastao kada su mu krajem ožujka 2001. na vrata dedinjskih dvora pokucali Čeda (Jovanović) i Legija (Ulemek).
Mala Marija – ista mamina tetka!
Ovaj prvi, kojemu, inače, u posljednje vrijeme bolje ide u teretani negoli u politici, kasnije je svjedočio kako se malo i pucalo. Srpski, tradicionalno kada je kakva, bilo vesela bilo tužna prigoda. Ali, nisu pucali ovi što su došli po haaškoga putnika, pucala je, nećete vjerovati, mala Marija. Tj. Miloševićeva jedinica, koja je tako potvrdila latinsko Nomen est omen; Slobina i Mirina jedinica dobila je, naime, ime po narodnom heroju Mariji Bursać, tetki drugarice Mire... a s takvima nema šale.
Srećom po Čedu, koji u to vrijeme još nije otkrio teretanu, i Legiju Marija je pucala samo u zrak. U neko doba, kune se krunski svjedok Jovanović, otac i kći su otišli na kat. I nikako da siđu. Nakon nekoliko sati shvatio je Čeda da je vrag odnio šalu (a možda i Slobu) pa se trčeći popeo. Kad tamo, Sloba pere kosu jedinici. Takvi su Srbi, deca naročito: Mogu ti tatu optuživati za što god hoće, ali kosa uvijek mora biti čista. No da ne dužim, čim je vidio nestrpljivog Jovanovića, Milošević je kazao: „Evo, idemo, idemo.“ I doista, ex-predsjednik je prvi sišao. Odmah zatim i Marija. Neisfenirana, doduše. Ali zato s - ljubi je mamina tetka - samokresom u ruci. „Ubij se, evo ti, ubij se!“, vikala je trčeći za (zauvijek) odlazećim ocem. Iako u žurbi, tata joj je odgovorio: „Smiri se Marija, sine, smiri se!“
Jasno, bolje da joj je rekao: „Čuvaj mi, Marija sine, Srbiju!“, ili makar: „Čuvaj mi, Marija sine, drugaricu Miru!“ (Kad već imaš revolver), pa da se pamti. Ali, ‘ajde se ti koncentriraj za velike misli kad ti netko maše pištoljem oko glave?! Svjestan te činjenice bio je i Slobodan Milošević, pa nije odustajao od nakane da kad đavo dođe po svoje bude spreman. I svaka čast Radončićevoj knjizi na neviđeno, ali ovo je ekskluziva; Pouzdani haaški izvor povjerio mi je, ali samo pod uvjetom da još dvadeset godina ostane anoniman, kako je Milošević, prije nego će 10. ožujka 2006. zaspati tako čvrsto da se više nikad ne probudi, a nakon što je ugasio svijetlo, uz bolan uzdah kazao: Uhvatite Fahru Radončića!“ Baš kao što su, po jednoj verziji, posljednje riječi Adolfa Hitlera bile: Uhvatite Tihog i Prleta(!), a po drugoj: Uhvatite Mirka i Slavka!
Lako je Čedi i Legiji
Zašto taj bolni uzdah?! Shvatio je, eto na kraju, Milošević kako je Churchill bio u pravu: Najgori su meci iz vlastitih redova. Komunističkih, naime. Znao je - ma nema što nije znao - Sloba da se Radončić od urednika za zabavu lista Saveza komunističke omladine Omladinski pokret pa preko funkcije izvršnog tajnika Saveza komunista Titograda u neko doba u hajduke odmetnuo. I na njega udario; Ne znam što će sve biti u Fahrinoj knjizi, ali to mu - kao što vidimo - nije zaboravio sve do smrti. Mogu se zato danas ini hvaliti kako su srušili Slobu. Lako je to kad ga je Radončić uzdrmao, zapravo uzdrmavao od ‘89. do ‘92. Sam! A ne k‘o Čeda, poveo Legiju. Lako je s Legijom gloginje mlatit‘!
I kako znam da Slobin din dušman nema ovih dan kad čitati - malo kampanja, malo se što, evo, i napiše - a, vidjeli smo, drag mu je taj istočni front, umjesto njega sam pročitao što su u Beogradu pisali uoči izbora u Bosni i Hercegovini 2014. A baš kao da su pisali danas. Pa kažu: „Po svemu sudeći, na potezu od Velike Kladuše na sjeverozapadu, Subotice na sjeveru, pa do Jarinja i Ulcinja u tom zapadnobalkanskom džepu gdje pomiješano žive uglavnom Južni Sloveni muslimanske i pravoslavne vjere (Bošnjaci, Srbi i Crnogorci), uz nešto malo Albanaca, Hrvata i Madžara, već krajem godine za sve će se pitati tri čovjeka: Aleksandar Vučić, Milo Đukanović i Fahrudin Radončić.“
Dakle, ako je - a jeste vožd dušu ispustio tužan - sada u Požarevcu može počivati u miru. Dvojica od trojice su njegovi kadrovi. A čiji je Radončić? To bi, ipak, trebalo pitati Bakira Izetbegovića. A kako bih ga, a i strpljivoga čitatelja, naveo na trag, kazat ću samo: Avaz je, i to prije negoli ga je Fahro prodao svojoj ex-boljoj polovici, Slobina ministra (informiranja) izabrao za Svjetsku ličnost godine, a Đukanović se redovito hvali kako ga uz zemljaka iz Berana veže tridesetogodišnje više- manje nježno prijateljstvo.
E sad, možda ovo budu moji posljednje riječi...
Dnevnik.ba