Bronsky poseže za motivima iz suvremene stvarnosti, junakinja iz naslova preživjela je černobilsku katastrofu i među prvima se vraća u Černovo, mjesto u koje godinama nije kročio nitko osim sve brojnijih životinja. Svega nekoliko zamalo stogodišnjaka stvorilo je na njegovu mjestu mikrokozmos kojim duhovi i ljudi vladaju ravnopravno.
Pripovjedačica iz naslova romana bivša je medicinska sestra kroz čije je ruke prošla većina stanovnika Černova, bilo da ih je donijela na svijet bilo da ih je liječila. Svaki od njih ostavio je trag na duši babe Dunje, a neki od njih su se trajno nastanili u njezinoj glavi kao podsjetnik na prošla i sadašnja vremena. Iz njezinih unutarnjih monologa izvlače se portreti bivših i sadašnjih stanovnika koji svjedoče i o razarajućoj snazi povijesnih događaja s kraja dvadesetog stoljeća i njihovom utjecaju na malog čovjeka.
Baba Dunja je kao uostalom i Rosa Ahmetovna te Saša Naimann, pripovjedačice prvog i drugog romana Aline Bronsky, žena koja ništa ne prepušta slučaju, pa čak ni tuđe živote i probleme. One su brutalno precizne kada govore o sebi i drugima i takvo odsustvo patosa je ono što naraciju čini toliko privlačnom. Duboko tragične sudbine junaka okrenete su ženama i njihovim odnosima koji se zrcale jedni u drugima dok muški likovi Aline Bronsky stoje po strani, izvan kadra su, ali i kad se kojeg dotakne podsjeti nas da su to propalice i pijanice kao i antijunaci iz djela Ljudmile Petruševske. Autorica i započinje roman takvom mišlju: ‘‘Usred noći me probudi Marjin pijetao Konstantin. Marji je on neka vrsta zamjenskog muža. Odgojila ga je, tetošila i razmazila dok je još bio pile, a sad je izrastao i od njega nikakve koristi‘‘. Snažan utjecaj Petruševske izrazit je u tonu pripovijedanja, vrsti humora i odabiru književnih likova, iako je Bronsky nešto suptilnija od ‘‘suvremenog Andersena‘‘, kako kritika voli nazivati Petruševsku.
Roman teče u brzom i skladnom ritmu zahvaljujući pripovjedačici i njezinom čistom, svedenom jeziku. Čitatelj bi na mjestima mogao ostati zatečen hladnoćom kazivanja, ali ona je vješto iskorištena za prikazivanje odnosa stvarnosti i čovjeka koji se očigledno može naviknuti na sve okolnosti. Iako bi jednostavni opis svakodnevice iz života Černova bio dostatan za izvrstan roman Bronsky ipak dodaje i element zapleta koji roman iz ironičnog diskursa preoblikuje u grotesku.
Likovi Aline Bronsky možda jesu fiktivni, ali u njima je utkano toliko fakcije da je teško odrediti granicu gdje završava jedno, a započinje drugo. Mjestom rođenja smo doživotno određeni, zna to Alina Bronsky, ali znaju i njezini junaci. I ona je Ruskinja koja je kao dvanaestogodišnjakinja stigla u Njemačku i tamo započela proces integracije. Iako je u početku negirala svoj vlastiti identitet, kasnije mu se opet okrenula i otkrila ga kao mjesto vječite inspiracije. Njezine su tragedije upakirane u sovjetski humor gdje fraza ‘‘umrijeti od smijeha‘‘ više nije samo fraza, a svijet mračan i fantastičan. Ovo je suvremena bajka o uvrnutom raju čiji su junaci na vječitom putovanju i potrazi za srećom.
Dnevnik.ba