Article_Top_970x250

Ponosnih mjesec dana: Prisjećali se prošlosti, uživali u sadašnjosti i sanjali budućnost

Hvala Vatreni!

Ponosnih mjesec dana: Prisjećali se prošlosti, uživali u sadašnjosti i sanjali budućnost

srp 16, 2018

Piše: Toni Raspudić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ali, treba pustiti sve to na još jedan dan i još jedan dan slaviti jer sutra se ovi naši osvajači Rusije vraćaju kući.

Hvala Vam za ovih najljepših mjesec dana naših života, hvala Vam na borbenosti, srcu i hrabrosti zbog kojih se čitav svijet divi. Hvala Vam što se svijetu pokazali što znači biti Hrvat.

Nikada se niste predali, nikada se niste valjali na terenu kao da ste stali na nagaznu minu, nikada niste bol iskazivali i nikada, ama baš nikada, niste osramotili taj sveti dres koji ste nosili.

Ovih mjesec dana Vi ste učinili da konačno živimo kao jedno. Toliko radosti, toliko euforije, ma toliko ljubavi i sreće se vidjelo nije u našim gradovima, selima, ulicama, kućama.

Toliko emocija ste prenijeli u svaki kutak svoje male, ali ponosne Domovine. Toliko smo drame proživjeli uz Vas i toliko strepnje prepratili, a na kraju tolike radosti doživjeli. Ma, na kraju krajeva sada čitav svijet zna kakvi su Hrvati i na što su spremni. Čitav svijet se zbog Vas divi i Hrvatskoj i Hrvatima, čitav svijet sada zna gdje je ta mala Hrvatska. Vi ste opravdali ulogu najboljeg promotora države i Vi ste tu državu, iako malu, iako toliko različitu, ipak ujedinili.

Nema tog smrada ili ljigavca koji će sada na Vas udariti i nema tog političara koji se sada s Vama ne bi slikao. Sada Vas nitko neće, ili bolje reći ne smije, nazvati 'močvarom'. A ne tako davno sretali smo se s tolikim napadima na ove zlatne pojedince i na kraju krajeva ovaj genijalni kolektiv. Ne tako davno na sve su ih moguće načine ti protivnici htjeli uništiti. Ne tako davno Joe su prozivali ustašom, ne tako davno su crtali kukaste križeve na travnjacima (oni koji su ko'fol suprotna strana tog totalitarizma, a donijeli su toliko zla našem narodu), i ne tako davno oni su, na prošlom velikom natjecanju, bacali baklje ne ove reprezentativce.

Eto, koliko ste veliki da ste i njih privukli na svoju stranu i svaka Vam čast na tome. Svijet se divi maloj naciji od nekoliko milijuna stanovnika kako je dobra u sportu i svi se tome čude. A, eto mene ipak to ljuti.

Jer ako pogledaš onaj 'damar' u našim ljudima, onu iskru u očima kada misliš da mu nema spasa, a on preokrene stvar, kada pogledaš onu našu pravu povijest, sve muke i progone, kada razmisliš kako uopće postojimo nakon svih tih stoljeća protuhrvatske inkvizicije i kako još imamo hrabrosti, onda to i nije neko čudo.

Veće mi je čudo ovih nekoliko milijuna ujedinjenih Hrvata. Ljudi moji, koliko taj broj u svjetskim okvirima mali bio, za nas bi (u bukvalnom smislu) bio sve.  Zamislite onda tu naciju, zamislite tada tu dominaciju, zamislite samo tu rapsodiju talenta... Zamislite samo tu silu od osam-devet milijuna istinski ujedinjenih Hrvata.

Ako su ovi hrabri Dalićevi momci to zaista ostvarili, ako su ujedinili naciju. Za nas onda ne može biti straha. Odigrali su rekordnih 8 utakmica (ukupno s produžecima) i nisu pokazali umor ni predaju.  Mandžo se nije predao ni pri rezultatu 4:1 već je trčao svom snagom na golmana i zabio. Perišić i Rebić su dušu ostavili na svim tim pomaganjima obrani, a i tresli su mreže. Rakitić i Brozović su također čitavog sebe dali. A, na Modrića ne treba trošiti riječi, kapetanski do samog kraja i najbolji igrač Svjetskog prvenstva.

Ali, pitajte Luku, pitajte bilo koga od ovih 11 (ili 22, pa i 23 jer je i Nikola bio najbolji kada je bilo teško i možda ni Rusije ne bi vidjeli bez njega), reći će da je sve ovo bilo za onih nekoliko milijuna ostalih ljudi. Za jedan mali ujedinjeni narod kojeg veliki Svijet štuje. Ali, štujemo li se mi toliko.

Svijet će brzo zaboraviti na Svjetsko prvenstvo, ali mi ovu 2018. nikada nećemo. Pamtit ćemo je zauvijek... 1998. je čitava Hrvatska oslobođena i osvojena je bronca, 2018. je čitava Hrvatska ujedinjena i osvojeno je srebro.

Ovi 'Dalićevi' su nadmašili 'Ćirine' Vatrene, ali su ostavili nekim novim generacijama da ih prestignu. Kao što su ovi 'ruski' imali postere Šukera, Bobana i Prosinečkog, neki novi će imati Modrića, Rakitića i Mandžukića na zidovima i sanjati  kako mogu biti bolji od njih.

Sve to se odvijalo u jednoj malenoj sobi i sve će se to događati u jednoj 'malenoj' zemlji.

Po sportašima Hrvatska je svjetska velesila, a u stvarnosti je jedna od najsiromašnijih zemalja Europe. Tu rečenicu bi do kraja trebali izgovarati političari kada sportaše budu uzimali u riječ. Ako ovaj sportski uspjeh ti političari ne budu znali iskoristiti, onda su, bez ikakvih ublažavanja, stvarno glupi, ili što je još gore, ne žele dobro svojoj zemlji (trećeg nema). Ali, na kraju krajeva, što ja znam, uopće i ne živim u Hrvatskoj, a zahvaljujući ovim lokalnim možda uskoro neću ni u 'hrvatskoj zemlji'.

Ali, treba pustiti sve to na još jedan dan i još jedan dan slaviti jer sutra se ovi naši osvajači Rusije vraćaju kući. Sa srebrom zlatnog sjaja i s pogledima tisuću zadivljenih klinaca koji će ih jednog dana htjeti prestići.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250