Article_Top_970x250

Podjele izvana, podjele iznutra

dinamika međusobnih odnosa

Podjele izvana, podjele iznutra

ožu 31, 2017

Piše: Dražen Pehar

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Kakav god bio odnos između raznih hrvatskih stranaka, on ne bi smio zasjeniti, ili potisnuti, činjenicu da su Hrvati u Federaciji BiH dekonstituirani, te da postoji realni tip izvanjskog sukoba sa interesima bošnjačko-muslimanske političke elite; također, drugo, sposobnost rješavanja hrvatskog pitanja u BiH ovisit će o formuliranju unutaretničkog, nacionalnog konsenzusa, uz prije svega realnu svijest o realnosti spomenutoga sukoba, o realnosti inter-etničkog problema u BiH.

U vrijeme kada sam radio u Veleposlanstvu SAD, u Sarajevu, tijekom 1998. i 1999., ured je dotičnog veleposlanstva u Banja Luci održavao redovite kontakte sa Draganom Čavićem, tadašnjim relativno utjecajnim članom SDS-a, koji je nastojao tu stranku navodno skrenuti u umjerenijem, reformskom smjeru. Stoga su ga američke diplomate odlučile u to vrijeme, 1999. podržati na razne načine. Naravno, Čavić je američke ponude objeručke prihvatao nastojeći za sebe ishoditi što bolju poziciju unutar svoje stranke. Istovremeno, zvanična je Čavićeva sudbina bila određena jednim Westendorpovim ukazom iz 1998., kojim je Čavić maknut iz aktivnog sudjelovanja u politici, kao zastupnik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske. No, vrlo brzo, nekoliko mjeseci nakon mog otkaza u američkome veleposlanstvu, Čavić je deaktiviran jer je visoki predstavnik Petritsch, Westendorpov nasljednik, 1999. poništio Westendorpov ukaz.

U ožujku 2015. Dževad Galijašević, tijekom emisije ''Ljudovanje'' (sa Veselinom Gatalom, na RTV Republike Srpske), pojavu i istrajnost islamskoga radikalizma u BiH objasnio je uglavnom međunarodnim utjecajem. Galijašević je vrlo otvoreno i hrabro prepričao svoja negativna iskustva sa Jacquesom Kleinom i Robertom Berryem, za vrijeme svoje političke karijere u Maglaju, u razdoblju 1999-2000., kada je, unatoč savjetima spomenutoga dvojca, uspio vratiti srpsku imovinu porodicama protjeranima iz sela Bočinje, u koje su se uselili bivši pripadnici Odreda „El-Mujahid“ iz 7.Muslimanske brigade Armije RBiH. Galijašević je objasnio da je, određenim utjecajnim krugovima američke vanjske politike, bilo stalo do toga da se radikalni islamski utjecaj u BIH održi (što traje sve do današnjeg dana) te da se, sukladno istoj politici, odbiju inicijative usmjerene prema slabljenju utjecaja vehabizma u BiH, odnosno prema uistinu pravednom tretmanu ratnih zločina što su ga uvezeni radikalni islamisti počinili protiv srpskih i hrvatskih vojnika u vrijeme rata u BiH, između 1993. i 1995. (najgori su zločini-ritualne dekapitacije pripadnika VRS počinjeni otprilike u vrijeme završetka rata u BiH, i apsolutno nikakve niti vojne niti psihološke svrhe nisu mogli imati).

I neki su Hrvati, odnosno hrvatski političari, tijekom dugih razdoblja početne, relativno optimistične, faze implementacije Daytonskog sporazuma (koja je završena otprilike koncem 2011. formiranjem Platformske Vlade Federacije u koaliciji SDP i SDA, zajedno s nekoliko manjih hrvatskih stranaka), bili preferencijalno tretirani od strane međunarodnih namjesnika, i stranih diplomata, u Bosni i Hercegovini. To posebno važi za Krešimira Zubaka, i njegovu Novu Hrvatsku Inicijativu (NHI), koja je tijekom 2000. značajno pomognuta od strane norveške vlade, a na nagovor američkih implementatora Daytona. Budući da su rezultati Zubakovih inicijativa izostali, norveška je vlada odbila nastaviti sudjelovati u daljnjem financiranju NHI tijekom 2005., što je izravno odredilo Zubakovu daljnu političku sudbinu (barem do 2011. kada ga je američko veleposlanstvo ponovno izvadilo iz naftalina, i angažiralo, zajedno sa profesorom Milom Lasićem i još nekoliko pripadnika ostalih ''konstitutivnih naroda'' Federacije, na projektu formuliranja prijedloga reforme i racionalizacije upravne administracije tog entiteta).

No, i HDZ i HDZ 1990 zasigurno su proživjeli svoju međusobnu dinamiku, u razdoblju od 2005. do završetka izbora 2014., pod značajnim utjecajem međunarodnoga faktora u BiH. Nevolje su se posebno intenzivirale nakon što je, ukazom Paddy Ashdowna, u ožujku 2005. Dragan Čović maknut s pozicije člana Predsjedništva BiH, kao i sa svih egzekutivnih pozicija, a na temelju optužbi za korupciju koje nikada nisu imale svoj pravosudni epilog. Budući da je Čoviću visoki predstavnik dopustio da nastavi obnašati dužnosti u stranci HDZ, iako mu je značajno poljuljao ugled među jednim dijelom HDZ-a, Ashdownov je ukaz neizravno doveo do cjepanja HDZ-a, i formiranja HDZ 1990, zbog čega je razdoblje od skoro deset godina potrošeno na svađe između hrvatskih stranaka, umjesto na nastojanje da se poboljša dekonstituirana pozicija hrvatskoga naroda u BiH. Također, trebamo imati na umu da, bez opoziva Ashdownova ukaza iz 2005. od strane Visokog Predstavnika Inzkoa tijekom 2014., Dragan se Čović ne bi mogao kandidirati na općim izborima 2014. Što se u međuvremenu promijenilo, odnosno, zašto je optužba protiv Čovića na temelju navoda o korupciji u međuvremenu prestala biti validna – to od visokoga predstavnika Inzka niti smo čuli niti ćemo, vjerojatno, ikada čuti.   

Zbog čega sam ovu kolumnu započeo s upravo navedenim primjerima, a ne nekim drugim? U jednoj od prethodnih kolumni referirao sam na strategiju ''divide ut imperes'' („podjeli/posvađaj kako bi vladao“) međunarodne zajednice; dotična referenca na dotičnu strategiju izravno implicira da postoje najmanje tri faktora, kolektivna djelatnika, u BiH koji su međusobno sukobljeni i koje međunarodna zajednica, uključujući primarno SAD, UK, i danas Tursku, održava u stanju sukoba zbog svojih interesa. Također, naglasio sam da dotična strategija zapravo daje snažan argument u prilog teze o poželjnosti mirnoga, ili dogovornoga, raspada/razvoda BiH. 

No, ovdje navedeni primjeri kažu nam i nešto dodatno: međunarodna zajednica vrlo lukavo djeluje u BiH, stvarajući jednu protu-silu izravnome sukobu tri bosansko-hercegovačka kolektivna identiteta, odnosno ublažujući, ili čak neutralizirajući, tendenciju ka prekidu sukoba, korisnoga samo za „međunarodnu zajednicu“, kroz proces razvoda koji bi bio koristan primarno za unutarnje bosansko-hercegovačke strane. Kako međunarodna zajednica to čini? Naime, ona proizvodi i sukobe unutar samih identiteta. Drugim rječima, u BIH nemamo posla samo sa tri strane, ili tri kolektivna djelatnika, što već samo po sebi predstavlja kompliciranu situaciju. U BIH svaka od strana, koja je relativno reprezentativna za jedan od tri naroda, ima svoje važne, često i vrlo snažne, unutarnje konkurente, to jest, kompetitivne stranke. SDS i Savez za promjene u RS, DF i SDP među Bošnjacima, a HDZ 1990, NHI ili Radom za boljitak u hrvatskome dijelu političkoga prostora.

To znači da međunarodni akteri ne samo da podržavaju sukobe politika unutar BiH, i to na nekoliko razina, primjerice između entiteta, ili unutar Federacije BiH, kako bi iz toga izvukli određene dobiti za sebe. Oni također proizvode, po potrebi, sukobe unutar politika, tako da uopće ne može otpočeti proces mirnoga razrješavanja glavnoga političkog sukoba. Iako politički sukob očevidno postoji, i svako se malo rasplamsa do zbilja opasnih granica, nikada ne dolazimo do jedne vremenske točke u kojoj formuliramo sigurnu i zajedničku definiciju problema, područja oko kojega se zbilja sukobljujemo i oko kojega bismo morali ili postići neki politički kompromis (kako predlažu neki) ili se mirno razvesti (kako predlažu neki drugi); to je zbilja neugodna situacija: primjerice, realni, izvanjski sukob između interesa bošnjačke elite, s jedne, i interesa hrvatske političke elite, s druge strane, biva neutraliziran i onda vještački, ali samo privremeno, prigušen unutarnjim sukobima: s jedne strane sukobom između, primjerice, HDZ i HDZ 1990; a s druge strane, sukobom između, primjerice, SDA i SDP. A nakon nekog vremena, stvari se opet vraćaju u stanje prvobitnoga, izvanjskoga sukoba.

Vrlo slična dinamika događa se u političkome prostoru Republike Srpske. I u oba slučaja, percepcija se osnove sukoba stubokom mijenja: naime, u vrijeme kada dominira ''izvanjski sukob'', on će  biti uglavnom shvaćen kao etničko-politički sukob, odnosno, kao sukob nacionalnih identiteta koji diktiraju bitno različite političke interese; u vrijeme kada dominira ''unutarnji sukob'', on će biti uglavnom shvaćen kao klasni, ili ideološki, sukob, odnosno, kao sukob ekonomskih interesa i/ili političkih ideologija (''lijevi'', ''desni'', ''konzervativni'', ''umjereni'' i sl.), koji se privremeno reflektira u nekome političkom obliku. A upravo zbog toga što ''unutarnji sukob'' svako malo potiskuje, ili stišava, ''izvanjski sukob'', ovaj se potonji i svako malo ponovno vraća, odnosno, na dulji rok, ostaje nerazriješen.

Sveukupno, vjerujem da je odnos između ova dva tipa sukoba najvažniji faktor u BiH: on će, vjerojatno, odrediti sudbinu same države, a i sudbinu njezinih naroda u cijelosti. Pri tome, važno je na umu imati sljedeće: od unutarnjeg tipa sukoba ne treba zazirati, i, važnije, ne treba ga zloupotrebljavati. Još važnije, posve je prirodno da na činjenicu izvanjskoga sukoba razni pojedinci reagiraju na različite načine, i različitim prijedlozima rješenja. I posve je prirodno da te različite reakcije rezultiraju različitim politikama unutar jedne etničke skupine, pa samim tim i sukobima unutar dotične skupine. No, važno je također razumjeti da situacija postaje problematična onda kada neki izvanjski, inozemni akter počinje eksploatirati činjenicu unutarnjeg sukoba kako bi zamrznuo izvanjski sukob. I situacija postaje problematična također onda kada neki unutarnji akter eksploatira činjenicu izvanjskog sukoba kako bi temeljno delegitimirao svog suparnika u unutarnjem sukobu. (Dodatno, kombinirano djelovanje različitih tipova sukoba skoro da posve onemogućuje bilo kojoj stranci da ostane nekorumpiranom ili neproblematičnom, u moralnome smislu na dulji rok. To stoga što, da bi uopće sudjelovale u političkome nadmetanju, sve stranke u BiH moraju prihvatiti pravila igre nametnuta od strane međunarodne zajednice (kroz ustavne amandmane i izborni zakon), a ta su pravila izrazito nepravedna, dakle produbljuju i/ili zamrzavaju 'izvanjski konflikt,' i izvorno im je većina utjecajnih političkih stranaka oponirala; to sadašnje stranke koje pređu izborni prag, s izuzetkom ''bošnjačkoga'' lijevo-desnoga bloka, odmah čini ''izdajnicima'' u smislu pristanka na rezultate poražavajuće intervencije međunarodnih aktera; ovo također izrazito ograničava prostor za uvođenje pozitivnih promjena kroz legitimne institucionalne mehanizme: HDZ u Federaciji i SNSD u RS dobri su primjeri).

Primjenjeno na hrvatsko pitanje u BiH, to ugrubo znači sljedeće: kakav god bio odnos između raznih hrvatskih stranaka, on ne bi smio zasjeniti, ili potisnuti, činjenicu da su Hrvati u Federaciji BiH dekonstituirani, te da postoji realni tip izvanjskog sukoba sa interesima bošnjačko-muslimanske političke elite; također, drugo, sposobnost rješavanja hrvatskog pitanja u BiH ovisit će o formuliranju unutaretničkog, nacionalnog konsenzusa, uz prije svega realnu svijest o realnosti spomenutoga sukoba, o realnosti inter-etničkog problema u BiH; trenutno inzistiranje lidera HDZ-a, na budućem/potencijalnom europskome putu BiH (koji po definiciji u najvećoj mjeri ovisi o unutar-europskome raspoloženju prema BiH, koje je trenutno izrazito negativno i vjerojatno će ostati takvo jedno dulje vrijeme) kao ''magičnome štapiću'' kojim će biti riješeni svi problemi BiH uključujući hrvatsko pitanje, čini se počiva na nespremnosti da se prepoznaju realni učinci realno, to jest, sada postojećega problema: iseljavanje, društveno-ekonomska korupcija i zloupotrebe političke pozicije („Borjana Krišto“), urušavanje svih društvenih vrijednosti, nestanak svijesti o temeljnim oblicima kolektivnoga dobra (zdravstvo, obrazovanje, odgoj, zaštita privatnosti, dostojanstva, fizičke i imovinske sigurnosti, i pravedna, ili barem izbalansirana, raspodjela žrtve, karitativnost...).

Treće, svaka pozitivna promjena, unutar hrvatskog javnog političkog i društvenog prostora u BiH, ovisit će o našoj sposobnosti da se oslobodimo tradicionalnih, i uglavnom mitskih, crta podjele prečesto eksploatiranih kako bi se ljudima otupila javna i kritička svijest: na Bosance i Hercegovce, na franjevce i petrovce, na katolike i ateiste, na ''umjerene'' i ''konzervativne'', na urbane i ruralne, na srbofobe i islamofobe, na ''rođake'' i ''ostale''...

Četvrto, i posljednje, ništa od ovoga što sam ovdje napisao ne implicira da ''izvanjski ili inozemni utjecaji'' na bosansko-hercegovačke aktere, uključujući političke stranke i predstavnike naroda, ne mogu biti pozitivni, to jest, racionalizirajući, blagotvorni i/ili korisni sa stajališta rješavanja sukoba i obnove društvene produkivnosti i kreativnosti.    

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250