Otkako je izišao u hrvatskom prijevodu roman ‘‘Plava lisica‘‘ islandskog pisca i pjesnika Sjóna (Sigurjón Birgir Sigurðsson) u meni izaziva gotovo fizičko uzbuđenje. VBZ ju je objavio prošle godine kao 15. knjigu iz biblioteke ‘‘Europom u 30 knjiga‘‘. U mostarskim je knjižarama, nažalost, još nema pa je ova moja stigla poštom, kao dar, a nestrpljivost se iščekivanjem samo pojačala.
Sjónovim romanom nisam željela putovati s tuđim mislima u glavi pa prije toga nisam pročitala ni jednu kritiku niti osvrt. I dobro sam učinila.
Sjón se rodio 1962. godine u Reykjaviku i aktivno sudjeluje u kulturnom životu Islanda, ali i mnogo šire uzimajući u obzir da su mu djela prevedena na 35 jezika. Jedan je od istaknutih članova ‘‘Meduze‘‘, grupe neonadrealista koja ima veliki utjecaj na umjetnički život Reykjavika. Prvenstveno pjesnik, Sjón piše i tekstove za islandsku pjevačicu Björk, a njegovi stihovi za pjesmu iz filma ‘‘Ples u tami‘‘ Larsa von Triera osvojili su nominaciju za nagradu Oscar.
Pa u čemu je magija romana ‘‘Plava lisica‘‘?
Iako na Islandu još nisam bila u mojoj su se glavi na temelju pročitanih priča i mitova, odgledanih serija i filmova rodile slike mračnog i surovog krajolika te ljudi neobične nordijske ljepote. Ako dijelite moju viziju ‘‘Plava lisica‘‘ će vam dodatno rasplamsati maštu.
Sjónov roman izgleda upravo kao Island okovan ledom. Bijele stranice ‘‘zaprljane‘‘ tek s nekoliko kratkih rečenica. Sjónu za jedno poglavlje i ne treba više. Škrtost na riječima romanu uopće nije naštetila, štoviše, čitatelja je usmjerila na jedino mjesto događaja - ostatak svijeta spava dubokim snom. ‘‘Plavu lisicu‘‘ Sjón je podijelio u tri dijela koji ne prate kronološki slijed događaja. Izvorno je roman nazvan ‘‘Skugga-Baldur‘‘ što je izraz koji se u islandskim narodnim pričama koristi da se označi zlo stvorenje kojeg se treba plašiti. Vjeruje se da je potomak mačke i lisice, a u prenesenom značenju se koristi za sumnjivog čovjeka, zlobnika. Upravo u ovom, prvom, dijelu upoznajemo našeg (anti)junaka, svećenika i lovca, Baldura Skuggasona kojeg je Sjón identificirao upravo odabirom ovakva imena. Svećenik je u lovu na plavu lisicu, rijetku životinju koja u igri mačke i miša poprima sve više ljudskih osobina. Ona razmišlja, iskazuje mudrost i utjelovljuje dobro. Njezin je protivnik u potpunosti dehumaniziran, on je čudovišno biće iz starih narodnih predaja.
U drugom dijelu, koji vremenski zapravo prethodi prvom, upoznajemo botaničara Friðrika od kojeg doznajemo otkud su došli drugi likovi romana i koje su ih karakterne crte oblikovale. Ljubitelj prirode donosi detalje o Abbi, ženi s Downovim sindromom koju je spasio s nasukanog broda te pripovijeda o njezinoj prošlosti i međusobnim vezama likova romana.
Što roman odmiče dalje to se Sjónovi likovi više otkrivaju - tako u trećem, zaključnom, dijelu romana u potpunosti spoznajemo okrutnost ljudske prirode.
Sjón je ‘‘Plavom lisicom‘‘ skrenuo pozornost na težak položaj djece s Downovim sindromom te na zastrašujuće metode koje su se u prošlosti koristile da se riješe takvi ‘‘problemi‘‘. Lik Abbe, najveće tragičarke romana, utjelovio je sve blage ljudske osobine - prema prirodi su najnježniji oni prema kojima je ona bila najgrublja.
Za ovaj je, svoj peti roman, Sjón primio nagradu Nordijskog vijeća što je jedna od najvažnijih nagrada koja se piscu nordijskih zemalja može dodijeliti.
Sjón se ‘‘Plavom lisicom‘‘ oslonio na tradiciju usmene nordijske književnosti i moć nadnaravnog. Islandsku je prošlost umotao u lirsko ruho te nam darovao živ prikaz islandske povijesti i njegovih predaka. Na nekoliko mjesta je uveo fantastične elemente te čitatelja odveo izravno u srce mračne bajke.
‘‘Plavu lisicu‘‘ je uistinu teško nazvati romanom, ona se u našoj glavi niže u stihovima poput epske pjesme iz nekih drugih mističnih svjetova. Nemilosrdni islandski pejzaž počiva na svakoj stranici ove turobne priče.
Dnevnik.ba