Priča o novome Hladnom ratu, na području Bosne i Hercegovine, polako ali sigurno počinje dominirati američkim vanjsko-političkim diskursom.
Da podsjetimo mlađe čitatelje: Hladni je rat jedan poseban, konfliktni odnos koji je trajao nekih 40-ak godina, između 1950. i 1991; uključivao je dva velika igrača, SAD i SSSR, tj. Sjedinjene Američke Države i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (kraće „Sovjetski Savez“); konflikt je, grubo rečeno, bio jako obilježen nuklarnom komponentom, smatran je vrlo opasnim, i vođen je, u velikoj većini slučajeva, preko tzv. regionalnih saveznika; posebno opasni oblici zabilježeni su u zapadnoj hemisferi, vrlo blizu SAD, u Kubi, te na Bliskome Istoku, između arapskih zemalja i Izraela.
No, možda najvažnije, Hladni je rat imao jednu važnu ideološku komponentu: dočim su SAD branile kapitalizam i kapitalistički stil života, Sovjetski je Savez, uglavnom preko Varšavskog vojnog saveza, branio komunizam i komunistički stil života, odnosno, ideologiju, nastojeći, poput svog glavnog suparnika, često i takav stil života izvesti kao dio ‘globalne komunističke revolucije.‘ Obje ideologije smatrane su nekom vrstom sekularne religije koja je, preko svojih tehnoloških učinaka, u očima ključnih igrača bila legitimirana kao više ili manje humana, kao više ili manje progresivna.
Onda je koncem 1980.-ih Hladni rat naglo priveden kraju. Zanimljivo je da je bilo jako malo analitičara koji su uspješno predvidjeli završetak Hladnoga rata upravo tih godina. O tome je J. L. Gaddis napisao jedan utjecajan članak početkom 1990.-ih, pa ovdje nema potrebe o tome detaljnije pisati. Grubo rečeno, Hladni je rat završen naglim shvaćanjem, od strane Sovjetskog vodstva, da je daljnje održavanje dotičnog odnosa sa SAD-om u ekonomskome smislu nemoguće; „rat“ je završen ne samo eliminacijom sovjetskog vojnog saveza, Varšavskog pakta, nego i disolucijom samoga Sovjetskog Saveza, koji se raspao po svojim etničkim šavovima, ali bez većih vojnih sukoba ili čak političkih razmirica. Ujedno, završen je uglavnom samo implicitnim priznanjem ‘socijalističko-komunističkih‘ ideologa da je, mjereno ekonomskim i tehnološkim mjerilima, kapitalizam ustvari superiorniji oblik ljudskoga udruživanja od komunizma.
I onda, kao i danas, postojale su komplikacije: primjerice, iako smo o kapitalizmu skloni razmišljati kao o sekularnome, dakle ne-religijskome obliku udruživanja, same su SAD sebe poimale kao onu stranu koja brani ljudsku tendenciju ispoljavanja vjerskoga sentimenta; za SAD, Sovjetski je Savez bio inferioran jer je bio ‘ateistički,‘ pa stoga je, u nekome smislu, zasluživao i veliku moralnu osudu.
U cijelome svijetu, sprve je kraj Hladnoga rata, predvidljivo, pozdravljen ovacijama oduševljenja. Posebice je to bio slučaj u europskome prostoru, zbog vrlo jasnoga razloga, i u Njemačkoj; no, za neka je područja okončanje Hladnoga rata donijelo značajne probleme i , prema mnogim analitičarima, čak omogućilo oružane sukobe. Bivša je Jugoslavija jedno od takvih područja jer, za ‘Jugoslavene,‘ sama je Socijalistička Federalna Republika Jugoslavija predstavljala smislen ‘buffer‘, odnosno, ‘zračni jastuk‘, između dva suprostavljena hladno-ratovska tabora; ujedno, skoro je preko noći shvaćena inferiornost socijalističke, ili komunističke, ideologije kao sredstva legitimiranja društvenih odnosa. Komunizam je, dakle, vrlo brzo popustio pred pritiskom više partikularnih sentimenata, uglavnom nacionalnih i etničkih, pa je Jugoslavija, zbog nerješenoga nacionalnog pitanja, i tragičnih povijesnih iskustava (posebice tijekom Drugog svijetskog rata, ali i kasnije) u među-etničkim odnosima, brzo postala poprištem krvavoga rata. (Također, mjereno hladno-ratovskim mjerilima, Jugoslavija je bila neka vrsta amalgama, devijacije: iako je glavna ideologija bila poput one sovjetske, Jugoslavija je postupno razvila poseban oblik „kardeljevskog“ samoupravnog socijalizma, a tijekom 1970.-ih ideološki je prostor postupno liberaliziran; ekonomski, Jugoslaviju su gurali krediti zapadnih kreditora. No, najbitnije, tijekom najduljeg dijela povijesti, Jugoslavija nije predstavljala demokraciju nego jaku policijsku državu obilježenu „jednopartijskim jednoumljem“, zapravo revolucionarnu tiraniju sa jednim simboličkim suverenom kao konačnim arbitrom.)
Ovdje odmah moram naglasiti da su mnoge lekcije, koje su navodno plauzibilno i pouzdano izvučene iz spomenutih procesa, ustvari puka nagađanja ili mitovi. Primjerice, glede Jugoslavije, naravno da će samo kratkovidi analitičari iz post-titoističko-komunističke povijesti izvući sljedeće zaključke: „nacionalizmi su inherentno smrtonosni, ili agresivni;“ „komunizam je predstavljao anti-religiju pa je stoga od ljudi automatski pravio nemoralne zvijeri;“ „bipolarni je sustav inherentno stabilniji od multipolarnoga;“ „Američka liberalna demokracija predstavlja najbolju moguću organizaciju društvenih odnosa;“ I sl.
Također predvidljivo, za mnoge je kraj Hladnoga rata donio jednu vrstu dezorijentacije kakva obično prati one kojima je, za normalno funkcioniranje, potrebna jasna slika neke izvanjske, neprijateljske sile, otjelotvorene prijetnje. U tome smislu, često je do sada naglašeno da, za vojno-industrijski establišment SAD-a, Sovjetski Savez, kao jasna prijetnja, nedvosmisleni neprijatelj, teško može dobiti neku vrstu podjednako spretnoga, ili upotrebljivoga, suvremenoga pandana koji bi mogao dati lako i brzo opravdanje za iznimno visoke vojno-sigurnosne troškove. Niti terorizam, niti Islam, a niti Narodna Republika Kina, ne predstavljaju slične, ili na sličan, fundamentalan način, prijeteće prijetnje ili neprijatelje za SAD. Vrlo se sličan problem često spominje u odnosu na NATO. Kako opravdati postojanje takvoga saveza u uvjetima kada ne postoji neka suvremena paralela Varšavskome paktu? Mnogima pak drugima, uključujući mene, takva pitanja i problemi ne zvuče najsmislenije jer normalnome ljudskome biću gore pomenuta vrsta dezorijentacije teško može biti smislena.
Međutim, značajan je broj onih, posebice u SAD-u, kojima je postavljanje takvih pitanja ne samo osiguralo diplomatski ili politički posao u razdoblju tijekom 1990.-ih, nego im je značajno i obojilo stav u odnosu na, prije svega, probleme i status Bosne i Hercegovine.
Primjerice, čitate li pažljivo uratke Richarda Holbrookea o BiH, primjetit ćete da on, kroz probleme koje BiH pravi i sebi i europskim posrednicima, interpretira BiH kao jednu vrstu sigurnosne prijetnje zajedničkome, euro-američkome, transatlantskome prostoru. U tome smislu, BiH, sa svojim problematičnim konfliktom, daje opravdanje i postojanju NATO-a i Americi shvaćenoj kao ‘europskoj sili‘. BiH je, zapravo, jedna vrsta mini-nastavka Hladnoga rata, u jednom posebnom obliku. Riječ je o Hladnome ratu u smislu „rata protiv zaostalih, etničkih ideologija uopće“. Kako je to Holbrooke naglasio u jednoj kolumni u Washington Postu, u srpnju 2005.: „Dayton je obnovio ulogu Amerike kao vođe u Europi nakon jednog razdoblja nesigurnosti i konfuzije. No, posao još nije završen, i djeluje ohrabrujuće kada vidimo predsjednika Busha, i novi tim u Ministarstvu vanjskih poslova, kako obnavljaju naše obveze, što su učinili prošloga tjedna u Srebrenici.“
Dakle, samo opravdanje američke intervencije u Bosni i Hercegovini, samo stvaranje Daytona, opravdano je jednim diskursom koji nastavlja logiku, i atmosferu, Hladnoga rata; ali, u vrijeme izvornoga Daytona, riječ je o Hladnome ratu u smislu američkog rata protiv nazadnih tendencija, protiv etničke agresivnosti per se; nije riječ o Hladnome ratu kao sukobu sa Sovjetskim Savezom. Istovremeno, trebamo imati na umu da takav diskurs omogućuje Amerikancima da o implementaciji daytonskoga mira govore kao o nastavku rata (u BiH); primjerice, Holbrooke u navedenoj kolumni prigovara Americi samo zbog jednoga: „nismo bili dovoljno agresivni tijekom dosadašnje implementacije Daytona.“ (Pogledamo li na intervencije visokih predstavnika, koji su djelovali po nalogu, ili odobrenju, američkih administracija, teško je razumjeti kakva bi se agresivnija implementacija Daytona uopće mogla zamisliti, a kamoli isposlovati.)
Čak i u objektivnome smislu, mnogi se elementi američkog angažmana u BiH, pa i u Hrvatskoj, i široj regiji, nakon 1990. i ne mogu shvatiti drugačije osim u terminima hladno-ratovske politike. Za SAD, riječ je o regionu koji se može razumjeti samo kao prostor hladno-ratovskog interesa, sa jasno razlikovanim hladno-ratovskim saveznicima i hladno-ratovskim neprijateljima. Primjerice, kada pratimo iskrene američke opise hrvatske akcije ‘Oluja‘, vidjet ćemo da se koristi termin ‘pasa-čuvara otpada‘ („junkyard dogs“; primjerice kod pokojnog Boba Frasurea); riječ je o životinji koja biva i dresirana i disciplinirana od strane ljudskoga vlasnika, a koja također služi nekoj svrsi: da služi vlasnika (tj. SAD), naravno. Istovremeno, prisjetimo se da se ‘Oluja‘ uopće ne može razumjeti bez američke kompanije MPRI (Military Professional Resources Int.), koja je hrvatsku vojsku obučila u NATO oblicima vojne koordinacije i zapovjedanja. Ista je tvrtka u Federaciji BiH zaradila ogromni novac obučavajući Vojsku Federacije na vježbalištima u blizini Glamoča. Vjerujem da su, u američkim očima, RH i BiH, kombinirano, djelovale kao kombinacija latinoameričke diktature, sa privatnim vojskama uvježbavanima tajno od strane skupo plaćenih američkih instruktora i CIA, i anti-sovjetskih afganistanskih mudžahedina koji su, kroz jihad, dokazivali svoju posvećenost Islamu.
Zbog svih spomenutih faktora, ne treba nas uopće iznenaditi jedna očevidna recentna tendencija: sve više američkih znanstvenika, komentatora, i dužnosnika (primjerice, iz Američkog State Departmenta) govori o jednoj vrsti obnove Hladnoga rata na Balkanu, posebice u BiH i na Kosovu (Vidi: Miroslav Filipović „Usijava li se novi hladni rat?“, Al-Jazeera Balkans, 7.11.2016.). Dakle, u američkome vanjsko-političkome diskursu obnavlja se slika o jednoj novoj, ali u biti staroj, hladno-ratovskoj prijetnji. Prijetnja dolazi iz Ruske Federacije, koja posebice u BiH nastoji Amerikancima pokvariti posao.
Primjerice, John Schindler, bivši analitičar američke NSA, 25. siječnja ove godine piše za Observer sljedeće: „u Bosni...napola-propaloj državi....zapletenoj u kriminal i korupciju (da ne spominjemo ozbiljan problem sa islamskim terorizmom).... Moskva je kultivirala Dodika, političkim i financijskim sredstvima, podržavajući njegove sve veće i veće izazove Daytonskome sustavu.“ Na kraju svog članka, Schindler čak dodaje da bi se mogla ponoviti situacija iz 1914. (kada je Rusija posljednji put ozbiljno podržala srpske zahtjeve i srpski otpor u Bosni i Hercegovini, tj. Principa), odnosno, da bi, zbog BiH, mogao izbiti novi svjetski rat.
Mnogo izravnije, David L. Phillips, sa Sveučilišta Columbia, tvrdi u kolumni za The Huffington Post od 25. travnja ove godine, da Rusija riskira „novi Hladni rat na Balkanu“ te da je „Srbija (i Srbi u Bosni) epicentar nove ruske anti-američke agende.“ Phillips, čije je izjave prenijela i Al-Jazeera Balkans, naglašava da „Rusija također raspiruje sukob u Bosni. U studenome prošle godine Rusija je podržala sporni referendum održan od strane bosanskih Srba, kojim se postavlja scena za odvajanje od Bosne. Bosna je duboko podijeljena, a Republika se Srpska kreće ka secesiji.“ (Al-Jazeera Balkans 13. svibnja ove godine čak objavljuje sljedeći naslov prenoseći glavne teze iz dotične kolumne: „Phillips: Balkan je uvijek bio američki projekt“ (?!)).
Na koncu, prije samo tri dana, održano je saslušanje pred Vijećem Predstavničkog doma SAD za Vanjske poslove, na temu „Balkan: prijetnje miru i sigurnosti“ (vidi „US warns about Russia‘s ‘malign influence‘ in Balkans, B92: 18.05. 2017. http://www.b92.net/eng/news/world.php?yyyy=2017&mm=05&dd=18&nav_id=101306 ). Pred Vijećem je, između ostalih, svjedočio i Hoyt Brian Yee, pomoćnik Državnog tajnika SAD za Europu i Euroaziju, koji je nedvosmisleno izložio teze o ruskim prijetnjama Balkanu, te da, posebice, Putin/Moskva „ohrabruje secesiju dijela Bosne i Hercegovine kojim dominiraju Srbi.“ Dodao je da je „cilj SAD promoviranje mira i stabilnosti u regiji, sa fokusom na borbu protiv korupcije i vladavinu prava; kao i nastojanje da se onemoguće ruski pokušaji korištenja koruptivnih praksi i povećanja stupnja ranjivosti država.“
To znači da je slika, ili retorika, obnove Hladnoga rata, kroz narativ o nekom vidu ruske podrške „svojoj pravoslavnoj braći na Balkanu,“ podrške inherentno usmjerene protiv američkog interesa, inficirala čak i više ešalone američkog ministarstva vanjskih poslova.
U kojoj mjeri ta slika, ili retorika, odgovaraju samoj realnosti, stvarnim odnosima prije svega u BiH? Drugo, u kojoj mjeri tu sliku, ili retoriku, možemo pojmiti kao korisne za, prije svega, ključne domaće aktere u BiH, a onda i za ključne globalne aktere samoga „novoga Hladnog rata“ (tj. SAD i Rusku Federaciju)? Na ta ću pitanja pokušati dati odgovor u drugome dijelu ove kolumne.
Dnevnik.ba