Article_Top_970x250

Nova/stara bošnjačka politička misao, ili nastavak gledanja u kašike

što je babi milo, to joj se i snilo

Nova/stara bošnjačka politička misao, ili nastavak gledanja u kašike

lip 21, 2017

Piše: Vuk Bačanović

Vuk Bačanović
dnevnik.ba
dnevnik.ba

To što međunarodna zajednica, odnosno njeni određeni sektori koji se, u otsustvu naročite zainteresiranosti velikih sila za region Balkana, površno, bave BiH, podržavaju određeni princip, to ne znači da će to trajati vječno, odnosno da će se baš svako dati ubijediti da legitimni zahtijevi hrvatskog i srpskog naroda imaju ikakve veze sa sovjetsim modelom zastupanja, već specifičnim okolnostima samoga nastanka bh državnosti.

Ne znam koliko se ljudi u prostranstvima “svemrežja” sjeća Azire, “vidovite proročice”? Radi čitalaca koji žive u neznanju sarajevskih magičarskih prilika (a koje su često vrlo prispodobive političkoj misli), podsjetimo da se radi o ženi nadnaravnih sposobnosti koja “klanja istiharu putem sna, putem posta iz sna četvrtkom i dansku istiharu putem tespiha i kašika” i na taj način proriče sudbinu. Dakle, Azira, na sebi svojstven način “baci” kašike i vi znate svoju sudbinu i/ili ko je na vas bacio crnu magiju “bez obzira na svoju vjeru i boju kože”. Azirine metode, (ne samo) u posljednje vrijeme jesu osnova političke bošnjačke političke misli. Uzmete šest do sedam aksioma, razbacate ih po tekstu, kao Azira kašike i zatim koristite da biste došli do “wishfull thinking” zaključka, radi kojeg ste i aksiome i razbacivali.

Možda je to najbolji opis metodologije Harisa Imamovića u tekstu “Je li Robert Barry Bošnjak?”. Pobijajući tvrdnje hrvatskih medija i analitičara da je međunarodna zajednica u mogućnostima raspleta bosanskohercegovačkih prilika na strani Bošnjaka, autor “dokazuje”, odnosno baca kašiku, da je međunarodna zajednica, prevashodno, na strani svojih principa, a to je građansko, a ne etničko (kolektivno) predstavljanje na kojem, navodno, insistiraju stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora. Hrvatska politika je, naprosto, kriva, jer pliva kontra svjetskih političkih struja, u koje su se bošnjačke elite, zagovaajući građansko društvo uklopile, a hrvatske nisu.

Druga, autorova kašika jeste nazivanje hrvatske politike, “abhasko-osetijskim scenarijem” sa evropskim oreolom, čime se prozapadnom čitaocu (a, zapravo, vrlo proračunato, svakom drugorazrednom činovniku Ambasade SAD u Sarajevu) hrvatsko pitanje u BiH želi predstaviti sličnim odnosu Rusije prema svojim satelitima u prozapadnim kompradorskm državicama.

Treća kašika govori još više, a to je da Hrvati, odnosno Hrvatski narodni sabor, ali, pri tome i nekakvi “HDZ-ovi kolumnisti”, za BiH priželjkuju uređenje poput Sovjetskog saveza u kojem su “Azerbejdžanci, Rusi, Kazahstanci, itd. imali puna prava samo na ‘svojim’ teritorijama.”, a što je, kako kaže četvrta kašika nespojivo sa libralno-demokratskim vrijednostima, prema kojima “niko nema pravo veta na osnovu etničke, spolne, klasne ili druge pripadnosti”. Peta i šesta kašika govore o tome kako je hrvatska politika od prividne podrške evropskim vrijedostima, ponovo skrenula u potpunu kontru istima, a zbog obrušavanja “propagandne mašinerije na kredibilitet Haškog tribunala (ICTY)” i to zbog održavanja Thompsonovom kocertu u čast heregbosanskim “uznicima”.

Ali tako to biva kada se bacaju kašike, a stvari, možda namjerno, a možda nenamjerno ne promišljaju u svojoj komleksnosti. Tačno je da je izvoz liberalne demokratije i njoj pripadajućih vrijednosti globalna strategija jednog moćnog i utjecajnog dijela američkih elita. Nije suština ove kritike ocjena uspješnosti ovog spoljnopolitičkog modela , niti napomena da se podržavanje različitih islamističkih grupa, pa čak i diktatorskih režima i apsolutnih monarhija širom svijeta baš i ne može redovno dovesti u vezu sa istim.

Poenta je u tome da Bosna i Hercegovina nije školski primijer nacionalne države i da se na nju ne mogu primjenjivati definicije iz politiloških udžbenika, budući da ona i kao jugoslovenska republika i kao dejtonski protektorat nastaje kao kompromisno rješenje balansa interesa dvije već formirane nacije sa vrlo jasno definisanim nacionalnim interesima (srpska i hrvatska) i jedne u formiranju (muslimanska, odnosno od 1993. bošnjačka).

Ni jedna od postojećih nacionalnih elita ne negira liberalnu demokratiju i princip “jedan čovjek jedan glas”, već srpska i hrvatska nacija (odnosno dijelovi srpske i hrvatske nacije u BiH), žele svoj nacionalni interes (dovršenih i zaokruženih nacija) zaštititi federalističkim principom i više nivoa predstavljanja u zajedničkim institucijama, dok bošnjačka politika, u skladu sa svojim legitimnim interesom pretvaranja cijele BiH u unitarnu i, stoga, nacionalnu državu bošnjačkog naroda, zagovara model “nekolektivnog” predstavljanja na nivou cijele države.

To što međunarodna zajednica, odnosno njeni određeni sektori koji se, u otsustvu naročite zainteresiranosti velikih sila za region Balkana, površno, bave BiH, podržavaju određeni princip, to ne znači da će to trajati vječno, odnosno da će se baš svako dati ubijediti da legitimni zahtijevi hrvatskog i srpskog naroda imaju ikakve veze sa sovjetsim modelom zastupanja, već specifičnim okolnostima samoga nastanka bh državnosti. Za koju se, zapravo, vrlo lako može dokazti da ima svake veze sa komunističkom ideologijom i procesom sovjetizacije jugoistočne Evrope, budući da bi svaki plebiscit narodne volje, kako 1878., tako i 1908., 1918., 1939., pa i 1992., jasno vodio u sjedinjenje teritorija sa srpskom ili hrvatskom većinom zemljama maticama. Apsurdno je (i zapravo vrlo tendenciozno), prema tome, optuživati za sovjetizam realne legitimne nacionalne politike Srba i Hrvata (koje prethode postojanju samoga SSSR-a), a cjelokupnu svoju tobožnju građansku politiku graditi na temeljima sovjetskog, a zašto ne reći i staljinističkog ZAVNOBiH-a, žmireći na činjenicu da je i njegovim sudionicima bilo jasno da je jedina moguća BiH ona koja će biti zasnovana na principima konsocijacije, tj. demonizovanog kolektivnog predstavljanja. Ili je ovdje riječ o principu, uzećemo od komunizma šta nam paše, a za ono što nam ne paše ćemo optuživati druge?

“Ah da”, povikaće Imamović, a tu i tamo i pokoji histerični kafanski ponavljač njegovih misli: “Ali tu je dobri stari ‘princip’, preko kojeg principijelna međunardna zajednica ne prelazi.” Ako je tome tako, zbog čega su Bošnjaci, odnosno Muslimani glasali za izlazak iz Jugoslavije, čak i pod uslovima u kojim im niko ne bi nametao model “jedan čovjek jedan glas” i prema kojem bi BiH čak bila u konfederalno odnosu sa Srbijom i Crnom Gorom? Vjerovatno zbog toga što su smatrali da će određeni principi biti mrtvo slovo na papiru i da principijelna Jugoslavija pod Miloševićevom vladavinom nije isto što i realna Jugoslavija koja je postojala pod Titom. Na isti način srpska i hrvatska politika u BiH  načelno nisu protiv mrtvog bosanskohercegovačko-građanskog principa na papiru, već lažnih tvrdnji da je njegova prosta primjena u državi čijih se 98 posto stanovnika izjasnilo kao pripadnici konstitutivnih naroda, moguća bez temeljnog narušavanja prava druga dva konstitutivna naroda. Na kraju krajeva koja to od bošnjačkih partija sa građanskim predznakom ima kapacitet da realnu, a ne principijelnu građansku državu učini mogućom? SDA? SDP? GS? Naša stranka? Koja od njih odstupa od bošnjačkih ratnih i generalno istorijskih mitskih narativa? Ni jedna.

Očekivanje da se takva priča poturi pod “princip” može biti ili produkt a. gluposti, ili b. naivnosti, a budući da Imamović nije ni jedno ni drugo, onda jedino kao nastavak dobre stare sarajevske političke tradicije trčkaranja u američku ambasadu kada god bošnjačkoj politici krene nizbrdo. Optužiti, još k tome srpsku i hrvatsku politiku za slijeđenje svijetlih tekovina sovjetskog komunizma, znajući kakve to reakcije izaziva kod trećerazrednih priučenih činovnika koji se šalju u bezvezne države na obodu svijeta - neprocjenjivo pokvareno.

Zato je tu Dragan Čović, koji, pored svih svojih obaveza, ima vremena i da, preko mreže hercegovačkih kolumnista napada međunarodnu zajednicu i daje se u mendžerske vode, organizujući opskurne koncerte, sve da bi, na čelu hercegovačkih proleterskih brigada objavio rat NATO-u. Tako to biva kad se bacaju kašike. A džini letači ih zablokiraju.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250