Prenosimo dio Raspudićeve kolumne pisane za zagrebački Večernji list.
Već godinama svakog petka na ovom mjestu (op.a. u Večernjem listu) objavljujem kolumnu. Išla je tako i tijekom prošlog svjetskog i dva europska prvenstva, pa im nisam posvećivao ni približnu pozornost kao ovome. Nije riječ ni o kakvom proročkom daru ni o posebnoj nogometnoj stručnosti, već je jednostavno od početka, od prve Dalićeve utakmice protiv Ukrajine u Kijevu koju smo dobili 2:0 i izborili dodatne kvalifikacije protiv Grčke, mirisalo na nešto veliko. Priča je rasla korak po korak. Malo tko bi lani, prije samo devet mjeseci, preuzeo hrvatsku reprezentaciju koja je bila na rubu ispadanja iz kvalifikacija za ovo prvenstvo, unatoč izvrsnim igračima.
Dok danas gledamo Dalića na tronu nogometnog svijeta treba to imati na umu. Imao je hrabrosti preuzeti utopljenike, momčad bez glave i repa, bez igre i naboja, imao je vjeru i jasnu viziju što se od njih može napraviti. Najviše zahvaljujući njemu ovo je vrijeme radosti za Hrvate i sve druge koji simpatiziraju hrvatsku reprezentaciju, a takvih je u svijetu sve više i više, kako se nastavlja naš nogometni san.
Talijani se tješe kako je u finalu reprezentacija iz koje najviše igrača nastupa u njihovoj Serie A i šale se kako je Italija konačno među finalistima svjetskog prvenstva, aludirajući na zemljopisni položaj zemlje između Francuske i Hrvatske. Srbi komentiraju kako nikada nisu bili tako blizu pehara svjetskog prvaka kao sada, kada nedostaje malo da dođe u Zagreb. Raduju se komentatori iz malih zemalja jer vole vidjeti Davida, autsajdera koji pobjeđuje velike i moćne.
Ako izuzmemo Urugvaj koji je zadnji put to napravio 1950., kada nogomet nije bio ni približno razvijen kao danas, nikada, brojem stanovnika tako mala zemlja nije igrala u finalu svjetskog prvenstva i nije bila na korak do trona tako kompetitivne i složene djelatnosti kao što je suvremeni nogomet. Hrvatska im u tome može biti uzor i nadahnuće za sljedeća prvenstva.
Veličina ovog uspjeha ne leži samo u onome što, već i kako se napravilo. Svjedočimo mentalitetskoj prekretnici u hrvatskom nogometu, a nadajmo se i šire, i definitivnom raskidu s onim što se, pomalo šovinistički, naziva balkanskim pristupom. Nakon hrvatskog puta do finala kroz tri eliminacijske utakmice trebalo bi modificirati misao Garya Linekera u sljedeću – nogomet se igra 120 minuta, a na kraju pobijede Hrvati. U sve tri utakmice u nokaut fazi smo gubili i vraćali se.
Nema predaje, nema panike, nema nervoze. Igra se i bori do kraja, unatoč početnom neugodnom udarcu Fortune. Zlatko Dalić je glavno ime, ključni sastojak ove čarolije. Naravno, da nema ovakve vrhunske igrače na raspolaganju, ne bi mogao napraviti ništa, ali ni pojedinačno najbolji igrači na svijetu (sada to mjere zbrojem novčane vrijednosti svih igrača pojedine reprezentacije na tržištu) ne vrijede na prvenstvu ništa bez vezivnog tkiva, nekoga tko će ih posložiti u sustav, napraviti tim, strukturirati ih, motivirati, dati primjer.
U našoj dugoj tradiciji galamdžija, bahatih foliranata koji stvaraju puno buke na tankom temelju, Zlatko Dalić je već u startu bio osvježenje, donio je drugačiji pristup, finog i blagog čovjeka koji je čvrst tamo gdje treba biti. Preuzeo ih je na rubu ispadanja, kad su gledali u leđa Islandu i strepili od Ukrajine, i u vrlo kratko vrijeme transformirao ih u mentalno najčvršću reprezentaciju koju je zadnjih godina vidio nogometni svijet.
A ta reprezentacija je konačno razveselila i moralno pridigla do jučer potuljenu naciju. Smucaju se zadnjih dana po notornim medijima dežurni zloguki pametnjakovići i prosipaju mudrosti poput - ne će meni biti bolje zato što Luka Modrić igra dobro. Nisu svjesni da time, što kažu Srbi, “promašuju ceo fudbal”, jer nitko od nas ne egzistira izolirano, već živimo u zajednici, a na funkcioniranje te zajednice utječu i simboličke stvari, a to je već razina na koju se oblikuje povjerenje, samopoštovanje, vizija, nada.
Ostatak teksta možete pročitati na sljedećoj poveznici: OVDJE
Dnevnik.ba