Dakle; Na traktoru kroz središte Bleiburga vozikala se prošle subote jugoslavenska trobojnica s petokrakom, istom onom pod kojom su Titovi krvožedni desperadosi - po nalogu toga tzv. najvećega sina naših naroda i narodnosti - bešćutno ubijali starce, žene i djecu u svibnju ‘45. godine. Poslije rata.
Da, i ustaše. Ali, (sve) bez suda… Jer, kumrovečki je (osrednji) bravar, uoči zločina u svome glasovitome govoru u rano proljeće ’41. u Sloveniji, upozorio kako je sad (ili nikad!) prilika obračunati se s “narodnim neprijateljima”.
Pravo na dostojanstvenu smrt
Tako i bi; Postrojavali su ih, u žurbi, u četiri reda i – udri! Nema se kad, kao što je naredio “trostruki narodni heroj”. I tako skoro svi za koje se molilo (i molit će se!) na Lojbaškom polju prošloga vikenda nemaju ni groba, ni križa s njihovim imenom. Imaju, zapravo, samo Bleiburg kao živi spomenik.
Za njih nije važila presumpcija nevinosti niti desetljećima nakon partizanske egzekucije. Za njih, stizali su proteklih tjedana glasovi iz Austrije, nema ni svijeće ni molitve! A njihovoj su se tragediji rugali čak i neki bivši hrvatski predsjednici. Njih dvojica, naime.
Ipak; „Na ovome mjestu žrtvama je oduzeto pravo na dostojanstvenu smrt. Mi im ovim skupom vraćamo to dostojanstvo“, naglasio je mons. Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatskog Caritasa i Hrvatske Katoličke mreže, predvodeći misu na Bleiburgu, uz suslavlje krčkog biskupa mons. dr. Ivice Petanjaka, 32 svećenika Krčke biskupije te brojnih svećenika iz Hrvatske, BiH i hrvatskih katoličkih misija.
I doista, kako je to kazao krčki biskup u svojoj nadahnutoj propovijedi, „Silom nam se želi izbrisati pamćenje, ali ovo danas je dokaz da se pamćenje narodu ne može izbrisati“. Bleiburg je tako bio i ostaje prva postaja (hrvatskoga) Križnoga puta.
Međutim, austrijska policija, pozivajući se na zakon donesen 1. ožujka ove godine, izjednačila je ove godine znakovlje Nezavisne Države Hrvatske s onim zabranjenih terorističkih organizacija ISIL-a i Al-Qa’ide.
Ne roni, dakako, nitko suze za crnim odorama što su se, istina, nekih godina znale šepiriti Bleiburgom. Niti za veselnicima koji su mjerili kukuruz po Lojbaškom polju. Sad, zato što su (baš) za mjeridbu spremni(!), ili zato što su tamo poslani e kako bi potvrdili (ljevičarsku) tezu o sve živahnijoj ustaškoj (ljutoj) guji… Nikada nije dokraja utvrđeno.
Déjà vu: Bleiburg-Vukovar-Bleiburg
No, ove se godine Yu-trobojka vijorila nedaleko komemoracije žrtvama svirepe partizanske osvete. Na očigled onih koji nikada nisu bili u prigodi zapaliti svijeću svojim pokojnicima, jer im se groba ne zna. Već su se za njih molili samo na Lojbaškom polju. A među njima je nemali broj i onih Hrvata što se sjećaju kako se crvena petokraka kočila uz četničku kokardu u, primjerice, Vukovaru ranih devedesetih. Uz srpski evergreen: “Druže Slobo šalji nam salate…”
Déjà vu je to od kojega se ledi krv u žilama. Pa, ipak, austrijska policija, redoviti sastav plus specijalci, njih oko 450, uhitili su samo nekoga šaljivdžiju iz okolice Varaždina, koji je, kad je zapravo komemoracija završena, iz šale podignuo desnicu pod malo nezgodnim kutom. I – eno ga još u pritvoru. O traktoristi što je marširao Bleiburgom s zastavom koja priziva teške uspomene, nema informacija.
Na radost, uvjeren sam, gradonačelnika Bleiburga Štefana Visocnika koji godinama, ustrajno bleiburšku komemoraciju naziva “krinkom za slavljenje nacizma i ustaštva”.
A kako uvjerljiva većina onih što komemoriraju stradalnike Bleiburga i Križnog puta dolaze iz Hrvatske, sugerira se da je i sama ta austrijska (umalo) susjeda leglo nacizma (i fašizma). A zapravo, desni ekstremisti nisu u Hrvatskoj do sada ustrojili čak ni relevantnu organizaciju, a kamoli da bi mogli imati nekakav bitan utjecaj na široke krugove hrvatskih građana. Slijedom čega bi onda mogli širiti bauk nacizma i ustaštva (nevinom) Europom.
Istovremeno, u Austriji je na vlasti koalicija u kojoj sudjeluje Slobodarska stranka koju su 1956. osnovali časnici SS i čiji je prvi predsjednik bio Anton Reinthaller, nacistički ministar u zvanju brigadeführera. Već samo temeljem ovoga primjera, može se konstatirati kako u Hrvatskoj ima znatno manje desnog ekstremizma negoli u europskim zemljama tzv. stabilne demokracije.
Neizbrisiva metafora
Pouzdano znam kako u Počasnom bleiburškom vodu, koji je, usprkos svim opstrukcijama, sedam desetljeća komemorirao žrtve hrvatskih križnih putova, razmišljaju o alternativi Bleiburške komemoracije. Ozračje što su ga ove godine stvorili austrijski policajci nadzirući s zemlje i iz zraka(?!) čak i subotnju misu, vjerojatno je bila kap koja je prelila čašu.
Jasno, alternativa bi bila negdje u Hrvatskoj. A Crkva hrvatskih mučenika u Udbini, jedna je od opcija. Tako bi se Bleiburg, u biti, vratio kući e kako bi se u miru molilo za one kojima se ni grob ne zna. S tim kako bi trebalo slijediti ovogodišnji primjer – bez političkih govora!
Nikako to, međutim, ne znači da bi Bleiburg ostao zaboravljen. On je naprosto neizbrisiv kao metafora stradanja brojnih Hrvata bez presude i osude. I, nedvojbeno, prva postaja Križnog puta. Treba mu hodočastiti i zbog brojnih žrtava, ali i onih koji su tamo njegovali uspomenu na ovu tragediju dok je u Domovini trajalo nasilje nad tom bolnom uspomenom.
Dnevnik.ba