Presuda ratnom lideru bosanskohercegovačkih Srba Radovanu Karadžiću došla je prekasno, suđenje je trajalo predugo a pravorijekom same presude ne mogu biti zadovoljni ni Bošnjaci ni Hrvati a, očekivano, niti Srbi.
U drugostupanjskoj presudi Karadžiću potvrđeno je manje-više sve ono što je utvrđeno i prvostupanjskom presudom. Najvažniji dio odnosi se na njegovu odgovornost za genocid u Srebrenici i to je otprilike to. Izricanje kazne doživotnog zatvora ima samo simboličku težinu. U realnosti, zbog njegovih poznih godina nema puno razlike između doživotne i kazne zatvora od desetak godina. Karadžić u svakom slučaju iz zatvora neće izaći živ.
Puno je, pak, važnije ono što u presudi nije napisano a odnosi se na ulogu službenoga Beograda, odnosno Srbije, za ratna događanja u BiH. Naime, Srbija, odnosno Beograd, prema haškom tumačenju, nije odgovorna za rat u BiH. Bio je to, prema haškim veleumnim sucima, građanski rat unutar BiH u kojem su ratovali s jedne strane bh. Srbi a s druge bh. Hrvati i Muslimani (kasnije Bošnjaci).
Nije tu bilo nikakve umiješanosti Beograda niti vrha JNA, smatra Haag.
Kasnije je, prema Haagu, izbio i rat između Hrvata i Bošnjaka, odnosno sada svih protiv sviju, a ako je itko agresor na BiH onda je to Hrvatska. Nikako Srbija. Tragikomično!
Također, Haag nije utvrdio da se tijekom raspada Jugoslavije odvijao jedan veliki rat na teritoriju više nekadašnjih jugoslovenskih republika. Haag nije utvrdio da je srbijansko vodstvo pod krinkom očuvanja Jugoslavije počelo najprije rat u Sloveniji koji se onda premjestio u Hrvatsku pa u BiH pa naposljetku na Kosovo.
Što se Haaga tiče, tu je riječ o najmanje četiri odvojena rata. To što mi koji smo sve te ratove proživljavali „na terenu“ i znamo da je istina bitno drugačija od haških tumačenja, malo će nam pomoći. Malo nam danas znači to što znamo da je Beograd ratovao i protiv Slovenije i protiv Hrvatske i protiv bh. Hrvata i Bošnjaka u BiH te protiv Albanaca na Kosovu.
Zbog svega navedenog donekle je razumljiva i zapravo iznimno „mlaka“ reakcija na ovotjedno izricanje presude Karadžiću. Ako tomu dodamo i činjenicu da je Karadžić osuđen gotovo 25 godina nakon završetka rata i to kao čovjek u dubokoj starosti, onda tek postaje jasno koliko je cinična „haška pravda“.
Haški sud bi imao smisla, odnosno ispunio bi svoju ulogu da je sve slučajeve ratnih zločina procesuirao u roku od deset godina po završetku rata. Ovako, samo neke žrtve su dobile minimalnu zadovoljštinu. To se najviše odnosi na bošnjačke žrtve iz Podrinja i Sarajeva. No, srpske snage predvođene Karadžićem, (i Mladićem) zločine su radile diljem BiH i ne samo nad Bošnjacima. Karadžić, rekao nam je Haag, uopće nije odgovoran za srpske zločine nad Hrvatima.
Tako to izgleda kad „stranci kapu kroje“.
Ipak, jedna stvar koja bi mogla biti dobra za sve narode u regiji je da bi nam stranci sada napokon mogli dozvoliti da rat ostavimo iza sebe.
Haški procesi trajali su predugih 25 godina i cijelo to vrijeme nije nam dozvoljeno da rat zaboravimo i krenemo ka nekoj svjetlijoj i ratom neopterećenoj budućnosti. Stranci su nas natjerali da se 25 godina vrtimo u krugu svađa i podjela koje su vješto potpirivali, a to i dalje rade. No, sada je postalo vidljivo da su ratne teme sve manje i manje upotrebljive u političke svrhe. I to je jako dobro za sve nas.
Svim narodima regije, a napose nama u BiH, potrebno je da se napokon okrenemo prema zajedničkoj budućnosti, da duhove rata ostavimo iza sebe te da se pobrinemo da naša djeca ne proživljavaju ono što smo mi morali proživljavati.
Uzmimo napokon vlastitu sudbinu u svoje ruke. Dosta su nam drugi govorili što je to „najbolje za nas“.
Dnevnik.ba