Ne, ovo nije recenzija nove kuharice. Ako kojim slučajem i napišem nešto o kuhanju odmah odustanite od čitanja. Britko i duhovito štivo, roman ‘‘Najljuća jela tatarske kuhinje‘‘ nastalo je iz pera mlade rusko-njemačke prozaistice Aline Bronsky. Rođena je u Jekaterinburgu, industrijskom gradu u podnožju Urala, a u Njemačkoj živi od trinaeste godine. Prvi roman ‘‘Scherbenpark‘‘ nominiran je za jednu od najvažnijih nagrada – Ingeborg Bachman. ‘‘Najljuća jela tatarske kuhinje‘‘ je njezin drugi roman koji su kritika i publika jako dobro primili. Njime se nametnula kao perspektivna književnica koja progovara o njoj bliskim temama. Roman je preveden na dvadesetak jezika, uključujući i hrvatski. Prošle je godine iz tiska izašao novi ‘‘Posljednja ljubav bake Dunje‘‘ koji još nije preveden na hrvatski jezik, ali prema objavljenim kritikama čini se da će nadmašiti sve što je Alina Bronsky do sada napisala.
‘‘Najljuća jela tatarske kuhinje‘‘ nas vodi nas u ženski svijet borbe s komunizmom, muškarcima, siromaštvom, ali i jedne s drugom. Kroz nekoliko živopisnih, netrivijalno prikazanih ženskih likova, čitatelj spoznaje ondašnju zbilju i sve ono s čim se suočavala obična ruska žena, iako se junakinje mogu i trebaju promatrati u širem kontekstu.
U fokus je svoje priče Alina Bronsky stavila Rosalindu Ahmetovnu, pripovjedačicu romana koja je jedan od najkomičnijih likova suvremene proze, što opet ovisi o vašem shvaćanju dobrog humora. Krajnje narcisoidna, duboko sebična, Rosa smatra da je bogomdana te da ljudi iz njenog okruženja jednostavno nisu sposobni da žive ako im ona u tome ne ‘‘pomogne‘‘. U nasrtajima da sredi situacije oko sebe najviše će stradati njezini najbliži, osobito kći Sulfija, ‘‘priprosta i glupa djevojka‘‘, kako je Rosa vidi.
Jednog se dana 17-godišnja Sulfija povjeri majci da je trudna i Rosa zna da ona mora riješiti stvar. U bolnicu ju ne može odvesti jer će na taj način riskirati da se pročuje da je njena ionako ružnjikava kći zatrudnjela i tako uništiti svaku priliku za dobru udaju. Rosa priprema napitke koji će, prema narodnim vjerovanjima, sigurno izazvati pobačaj. Kako ništa nije pomoglo Rosa se obraća ženi, primalji koja živi s njima u komunalnom stanu da joj pomogne u njezinu naumu.
Klavdija poseže za pletaćom iglom koja provjereno prekida trudnoću. Suprotno svim očekivanjima beba uspijeva preživjeti, a Rosa dobiva još jedna usta koja mora hraniti.
- Pronaći muškarca i roditi mu dijete - Rosino je rješenje za sve probleme. Sulfija tako pod snažnim majčinim utjecajem srlja iz jednog braka u drugi ili bolje reći iz jedne nevolje u drugu. Aminat, djevojčica koja je rođena unatoč svim očekivanjima, postat će najveća uzdanica pripovjedačice koju sada želi samo za sebe, jer ipak je Sulfija ‘‘u potpunosti nesposobna majka‘‘. Aminat je ‘‘prava Tatarka‘‘ kao njezina baka i nema nijednu majčinu crtu.
Kako će Rosa navesti stranca da ih sve tri pozove u Njemačku i tako pobjegnu od ruske sirotinje otkrit će vam sama pripovjedačica u ovoj hladno i vrlo mirno ispričanoj priči, naime, čak i u smrtnim slučajevima Rosa ne gubi eleganciju i mirnoću.
Unatoč komičnim elementima proza Aline Brosky je vrlo ozbiljna. Ona svjedoči o položaju žene u komunističkom razdoblju, propituje pojam identiteta i emigracije te prilagodbi novoj sredini. Može li se pobjeći od vlastitog identiteta i može li se postati onim što želite ili ste pak rođenjem predodređeni za svoju sudbinu? Alina Bronsky progovorila je i o uvijek aktualnom pitanju abortusa bez osjećaja moraliziranja. Uz to se uvijek veže i problem kontracepcije - s pojavom prvih kondoma život je postao nešto lakši, ali i tada je odgovornost bila na ženi koja se nakon upotrebe pobrinula da se kondomi temeljito operu i osuše za sljedeći seks jer novi su bili preskupi. Komedija i satira ovog romana upravo i potječu iz očaja likova jer velika negativnost ponekad rađa odličan humor.
Bronsky je romanom obuhvatila tri generacije žena koje su, iako okružene mnoštvom muškaraca, prepuštene same sebi pa se čak moraju i brinuti o tim slabićima koje kao nepoželjan teret nose na svojim leđima.
Roman ‘‘Najljuća jela tatarske kuhinje‘‘ kao da pripada opusu Ljudmile Petruševske. Hladna naracija i crni humor Aline Bronsky uistinu odgovaraju tonu romana ‘‘Vrijeme noć‘‘. Žene koje su u fokusu oba romana bore se s istim problemima prikrivajući vlastiti jad u pokušaju da si osiguraju minimalnu egzistenciju. One za to koriste sva raspoloživa sredstva. Muški likovi su infantilni, oni su dječaci koji se još uvijek oslanjaju na roditeljsku skrb i tako će ostati zauvijek. Za razliku od Ljudmile Petruševske Bronsky u svojoj prozi nije deklarativna feministica, nju zanima isključivo žensko iskustvo i iza njega ne stoji nasilni feministički stav.
Dnevnik.ba