Article_Top_970x250

Mu(l)ti-kulti

Oj, Saraj'vo, ispod Trebevića

Mu(l)ti-kulti

pro 05, 2018

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: Arhiva

Bošnjaci od Hrvata kako bi s njima živjeli u multietničkom raju traže samo jedno – da znaju pjevati. Pa, zar je to puno? I kojem to Hrvatu nije do pjesme?! Eno, što fali Ivici Šariću i(li) Ani Babić. A Srbi? Oni su, doduše, svoje otpjevali. Osim Kojovića. On im je sad – predrag, nakon što je proljetos bio - četnik

Kada je riječ o već toliko opjevanoj multikulturalnosti europskoga Jerusalema, u aktualnom trenutku dvije su mi epizode vrlo ilustrativne. A obje, u biti, govore o upornosti onih što, usprkos svemu, ponajprije bjelodanim brojkama tim najtvrdoglavijim činjenicama, nastoje pokazati kako je Saraj'vo (i dalje) gdje je nekad bilo.

Glavni junak prve priče je predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, koji je, i ne znajući još hoće li (mu) temeljna stranka sudjelovati u vlasti na bilo kojoj razini, ovih dana, ipak, vrlo optimističan. Zvizdić, naime, vjeruje kako će Milorad Dodik evoluirati u narednom periodu, slijedom čega ga poziva da posjeti tzv. bh. vladu. (Optimist je, dakle, i glede njegova budećeg stolovanja na sarajevskom Trgu BiH).

I pade Zvizdić u – sevdah!

Uz to, taj bošnjački Darwin ide i korak dalje: „Pozivam ga poslije da prošetamo zajedno i odemo negdje na ručak. Jer on treba da upozna glavni grad države čiji je predsjedavajući, a to je jedan predivan, kozmopolitski, uspješni, europski, moderni, tolerantni grad koji se zove Sarajevo“, pao je Denis (vragolan) u sevdah. Preko svake mjere!

Nije Dodik, sumnjajući kako bi taj ručak mogao završiti kao posljednja večera, svoga nesuđenoga domaćina udostojio niti odgovora. Da bi onda iz Njemačke potencijalni mirnodopski zlatni ljiljan nazvao kabinet trenutačnog šefa troglavog bh. državnog rukovodstva i zaprijetio kako će ih sve zapaliti. Ta je prijetnja dvostruko znakovita: Predsjedništvo je, kao što se svi sjećamo, jednom već gorilo.A moramo, također, znati da je Zvizdić tijekom rata bio pripadnik glasovite bonske jurišne brigade Armije BiH. Što sugerira da bi ovaj piroman mogao biti Denisov ratni drug. Slijedom čega je onda jasno da je laktaški neprikosnovenik izgubio tek i osobito želju da s Zvizdićem uživa u kozmopolitskim dražima glavnog grada. (Mada, ako se slučajno predomisli, sad je prigoda; Magluština je takva da brat brata ne prepoznaje. Ako ne sad, onda (više) nikad do izražaja ne može doći opjevana sarajevska tolerancija.).

Druga je priča, također, vrlo zanimljiva. Komentirajući pregovore, gotovo svakodnevne, tzv. bh lijevice, tj., sad već, Bosanskohercegovačkog bloka, Nermin Nikšić je kazao kako je (samo) slučajnost to što se lideri te koalicije (čega li?!) zovu Predrag, Željko i Nermin. Biva, to je, zapravo, normalno u jednom tako multi-kulti ambijentu gdje na petstotinjak metara bitišu bogomolje četiri religije. Kako ne vjerovati predsjedniku SDP-a, toga multietničkog bastiona kojemu nikada nebošnjak nije bio predsjednik. Nezgodno je, naime... Pa čak i da čelništvo socijaldemokratsko preuzme Bogić Bogićević, koji je gotovo ušao u narodnu pjesmu kao „pošteni Srbin“. Uvijek mora biti Bošnjak, jerbo su u njih socijaldemokratski korijeni duboki, duboki.

(R)asime, spasi me!

A mogu tek misliti koliko drugu Neki vjeruje jedan od prozvanih iz svetog bh trojstva, Predrag - naime Kojović; U ožujku ove godine usred Skupštine (sarajevske) Županije stanoviti ga je poslanik BOSS-a Rasim Smajić lagano bacio na sveto skupštinsko tlo, uz, u takvim situacijama, uobičajeno: „Četniče, m'rš na Pale“.

Zanimljivo, svađa je izbila zbog Mustafe Busuladžića, koji je navodno tijekom Drugog svjetskog rata bio Za dom spreman, a evo sad jedna osnovna škola na sarajevskoj periferiji nosi njegovo ime. Čega se svega Kojović načitao tih dana, a rekoh nije to bilo davno, imali smo svi prigodu čitati po društvenim mrežama.

Doduše, i odgovorio je: „Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam biti u Munchenu (Uh, opet ta Njemačka, op. J.V.), mogao sam ukrasti milijun maraka iz budžeta i nitko nikad ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali pošto se zovem Predrag, to se može“, govorio je Kojović, pokušavajući bošnjačkim korifejima multietničnosti i svakovrsne tolerancije objasniti kako ima Srba kojih vrijeđa kad ih optuže da im se trese na šubari cveće.

I za kraj – Hrvati! Jasno, jer uz Neku i Peđu prozvan je i Željko. Zapravo, baš slučaj Komšić svjedoči o neinventivnosti bošnjačkih političkih ideologa; Još tamo do Alije, preko Lagumdžije, pa, evo, do aktualnog udruženog zločinačkog pothvata, nisu bošnjački politički prvaci u hrvatsku fotelju u Titinoj 16 uspjeli ugurati nikoga drugog doli – Komšića. Sad, Ivu ili Željka – svejedno. Čovjek bi pomislio kako drugih Hrvata osim Komšića i nema u jednom predivnom, kozmopolitskom, uspješnom, europskom, modernom, tolerantnom gradu koji se zove Sarajevo.

Pjesma nas je održala!

Ipak, ne želim - (da)pače! - biti strog prema temeljnom narodu. Objektivno govoreći, Bošnjaci i ne traže puno od Hrvata. U Sarajevu napose! Kako bi s njima živjeli u multietničkom raju traže samo jedno – da znaju pjevati. Pa, zar je to puno?! Eno, što fali Ivici Šariću i(li) Ani Babić? Dobro, Fahrina je Ana u donekle delikatnoj situaciji jer je u neprilici pjevati himnu bez riječi... Ali, i to ide u rok službe.

I da ne duljim (svakako se ova dirljiva priča o toleranciji oduljila); Hrvatima je u Sarajevu život – pjesma. Ako ćemo pošteno!

Dnevnik.ba

 

Article_Bottom_970x250