Article_Top_970x250

Može li propast Aluminija postati nova „nulta točka“ hrvatske politike

reforme i iskrenost

Može li propast Aluminija postati nova „nulta točka“ hrvatske politike

srp 16, 2019

Piše: Jurica Gudelj

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

U priči o Aluminiju najvažniji su radnici. Njihove sudbine su postale neizvjesne. Mnogi od njih ne znaju što sutra nosi, mnogi se spremaju na iseljavanje. Istovremeno, propast Aluminija je fijasko hrvatske politike na više razina. Jedna od njih je i razina javne komunikacije koja je pokazala da hrvatska politika zapravo ne zna kako postupiti prema činjenici da je hercegovački div jednostavno ugašen.

Prave posljedice gašenja proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar tek ćemo vidjeti, no ono što je jasno već nekoliko dana je da hrvatska politika nije imala nikakav pripremljen odgovor ili plan za suočavanje s nastalom krizom. Isto je tako jasno da je bošnjačka i politika i javnost sunovrat Aluminija dočekala sa slabo zamaskiranim oduševljenjem. A kad je došlo do prosvjeda radnika pred zgradom HDZ-a u Mostaru, bošnjačka javnost je postala ekstatična.

To što je preko 900 radnika praktično preko noći završilo na ulici, čini se, najmanje je bitno. Važnije je, izgleda, što je netko rekao Draganu Čoviću. Kao da Aluminij nije dio BiH…

Ne ulazeći u to što je sve dovelo do gašenja „hercegovačkog diva“, jer je krivaca na desetke (neki će reći i stotine), potpuno je vidljivo da je hrvatska politika ostala zatečena reakcijom radnika. Izgleda kako u HDZ-u i HNS-u nisu očekivali da će radnici prosvjedovati, posebno da će verbalno napasti predsjednika Dragana Čovića.

No, takvu su reakciju zapravo sami izazvali. Radnici na kraju drugačije nisu ni mogli reagirati.

Naime, radnici mostarskog Aluminija došli su pred HDZ jutro nakon šokantnog gašenja struje kompaniji. Dan ranije blokirali su magistralu M-17. Svi koji su pratili dramatične minute gašenja Aluminija vidjeli su da su se radnici do zadnje sekunde nadali da struje ipak neće nestati.

„Evo vidiš da neće“,  rečenica je koju su radnici u noći s prošlog utorka na srijedu izgovarali kao molitvu dok su otkucavale posljednje sekunde postojanja Aluminija kakav poznajemo i kakvoga više nikada neće biti.

Radnici su, razumljivo, došli pred HDZ jer je to stranka za koju su u najvećem postotku glasovali, a Čović je predsjednik i te stranke i Hrvatskog narodnog sabora. Hrvatski narod u BiH s pravom Čovića smatra svojim predsjednikom. I na posljednjim izborima Hrvati su ga gotovo plebiscitarno podržali te su sada očekivali da pomogne u rješavanju njihovih problema. Ili da im bar kaže istinu da tvrtke više nema.

Međutim, dok su radnici prosvjedovali na magistralnom putu M-17, Čović je bio u Bihaću, kad su sutradan htjeli doći pred HDZ, on je bio u Vitezu i poručeno im je da se vrate sutra. Kad su se vratili sutradan, Čović je otišao u Bačeviće susresti se s radnicima – koji su bili pred njegovim vratima ispred Središnjice  HDZ-a BiH u Mostaru. Cijelo vrijeme nitko im se nije obratio, izuzev gradonačelnika Bešlića i premijera Hercega, koji zapravo s Aluminijem nemaju ništa.

Taj dan radnici su se počeli okupljati oko 11 sati ujutro. Sve što su tražili je da im se napokon obrati netko „iz gornjih ešalona HDZ-a“, da im kaže istinu, ma kako ona gorka bila. Umjesto toga, ostavljeni su da na mostarskoj žegi čekaju dugih šest sati.

U međuvremenu, i atmosfera je među radnicima postajala sve užarenija da bi sve kulminiralo pokušajem fizičkog napada na generalnog direktora Aluminija Pandžu i skandiranjem „lopove“ Čoviću.

No, je li se sve moralo odviti baš tako? Naravno da nije.

Drama s Aluminijem nije počela prije sedam dana, niti prije sedam mjeseci.

Da je Aluminij u krizi zna se već godinama. Sjetimo se samo najava da će se struja ugasiti starih godinu dana kad su radnici prosvjedovali pred trafostanicom na Čulama kod Mostara.

Ali bila je to izborna godina i tad je učinjeno sve da se „dalje ne talasa“. Računalo se da se će se neko rješenje naći nakon izbora.

Međutim, sada vidimo da nitko nikakvo rješenje nije ni tražio. Ako i jest, onda za to javnost nije saznala.

I radnici i javnost znaju da aktualna Uprava na čelu s direktorom Pandžom sama nikako nije mogla spasiti Aluminij. Bez podrške politike Aluminij nije imao nikakve šanse za opstanak.

Potpuno je razumljivo da bošnjačka politika nije željela pomoći Aluminiju – to je tvrtka koja im je trn u oku već 20 godina. Međutim, nije jasno zašto se hrvatska politika nije snažnije zauzela za kompaniju? Ako jest, onda ni za to javnost nikad nije saznala.

Umjesto toga, ministrica financija u Vladi FBIH Jelka Miličević izjavljuje kako je njena savjest čista, da je Vlada nešto „ko fol“ radila, iako je znala da od te rabote nema ništa i da je sve bilo u funkciji pripreme radnika za gašenje proizvodnje.

Nevjerojatna izjava. Kao da je htjela Čovića još dublje usositi.

Na istom su tragu bile izjave i drugih aktera s hrvatske političke scene.

Sve je to rezultiralo podizanjem hajke u javnosti protiv Čovića. Njegov PR tim je čini se nesposoban nositi se s nastalom situacijom te je sada vrlo lako Čoviću prilijepiti sve – i za što jest i za što nije kriv. Vrlo je zgodno mnogim faktorima sada upravo Čoviću isporučiti račun za sve nečasne radnje činjene u Aluminiju. Iako Čović objektivno ima utjecaj u Aluminiju tek posljednjih pet godina, a kompanija se uništava već 20-ak godina, sada se njemu isporučuje račun.

Javnost je s pravom bijesna zbog svega što se dogodilo s Aluminijem, no ova priča ne smije postati sredstvo preko kojeg opet netko vodi svoje političke/politikantske borbe.

Istovremeno, Čović i HDZ moraju preispitati tko su im kadrovi, tko ih savjetuje i kakvi su rezultati njihovoga djelovanja? Sad im je vrijeme za reformiranje. Jedino tako fijasko s Aluminijem može postati nova „nulta točka“ hrvatske politike.

Prvi korak u tom procesu je da se radnicima iskreno kaže da tvrtke više nema i da je nikad više neće biti u onakvom obliku u kojem je postojala. Nikad više u Aluminiju neće raditi 900 radnika. Radnici su odrasli ljudi koji traže istinu, nisu djeca koju se treba štititi od „loših vijesti“. Mora se nastupati iskreno.

Sada se može samo sanirati šteta. HDZ mora sam pronaći krivce za ono što se dogodilo u posljednjih pet godina u Aluminiju i osloboditi se tih ljudi. U suprotnom, mnogi će pomisliti da su u pravu oni koji sotoniziraju sve hrvatsko u BiH.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250