Article_Top_970x250

"Mašićeva rezolucija" o uvođenju principa "jedan čovjek - jedan glas" zveckanje je oružjem prema Hrvatima

najteži oblik antiustavnog djelovanja

"Mašićeva rezolucija" o uvođenju principa "jedan čovjek - jedan glas" zveckanje je oružjem prema Hrvatima

ožu 31, 2017

Piše: Josip Mlakić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Sama rezolucija vrvi proizvoljnostima, ali prvi puta otvoreno i beskompromisno zagovara uvođenje principa "jedan čovjek - jedan glas", čime bi se prebrisala sva nacionalna prava manjinskih naroda, što je u jednoj višenacionalnoj zemlji ravno govoru mržnje i zveckanju oružjem, odnosno najteži oblik antiustavnog djelovanja. Međutim, ono što izaziva zebnju je ono što se događalo nakon što je "Mašićeva rezolucija" stavljena na dnevni red Federalnog parlamenta, piše Josip Mlakić u kolumni za zagrebački tjednik Express.

Posljednjih desetak godina Bosna i Hercegovina srlja iz krize u krizu i to je jedini kontinuitet koji se koliko-toliko održava. Taj trend se u posljednje vrijeme znatno ubrzao: od "Dodikova referenduma" pa do neuspjele revizije tužbe Bakira Izetbegovića protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, politički život u BiH sveo se na generiranje novih kriza po načelu "krizom na krizu".

Za posljednje dvije, koje ovih dana "uveseljavaju" sluđenu bosansko-hercegovačku javnost, pobrinuli su se Saša Magazinović i Damir Mašić, dva politička zombija ponikla u političkom inkubatoru Zlatka Lagumdžije, "meštra svih bosansko-hercegovačkih političkih hulja", koji je jedan od ključnih sukreatora ovakve BiH u kojoj je jedina politička strategija održanje neodrživog status quoa u jednom temeljito korumpiranom i obesmišljenom društvu.

Najprije je Saša Magazinović, Lagumdžijin srpski smokvin list, u Federalnom parlamentu predložio jednu urnebesno "ambicioznu" deklaraciju o zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj, predlagao je naime stvaranje federalne jedinice hrvatskih Srba. To bi bilo jako plemenito od gospodina Magazinovića, jer se, bez ironije, s pravima manjina bilo gdje i bilo kada jednostavno ne može "pretjerati", da nije jedne kvake: gospodin Magazinović u svom dosadašnjem djelovanju nikada nije spomenuo što se dogodilo s njegovih 150.000 sugrađana Srba koji su tijekom rata i nakon njega iscurili iz Sarajeva ili su završili u Kazanima, gubilištu na obroncima Sarajeva na kojem je Armija BiH pogubila veći broj lojalnih Srba koji su tijekom rata ostali u gradu.

Uzgred, ubojstva su vršena pod zapovjedništvom Mušana Topalovića Cace, zapovjednika 10. brdske brigade Armije BiH koja je branila Sarajevo, a koji je nakon smrti uz najviše državne počasti sahranjen na istom groblju kao i "otac nacije" Alija Izetbegović.

Zatim se Damir Mašić, koji je inventivniji dio ove infantilne dvojke, obrušio svojom deklaracijom na bezbojnu deklaraciju Europskog parlamenta o federalizaciji BiH koja je tipični primjer eskapističke ezopovštine koja svih ovih godina dolazi iz Bruxellesa. Mašić je tu rezoluciju prikazao kao zabijanje posljednjeg čavla u lijes postdejtonske BiH. Najveći apsurd s političkim zloporabama u vezi ove europske deklaracije ogleda se u činjenici kako je ona, s obzirom na trenutno, "dejtonsko" stanje stvari, zapravo svojevrsna "defederalizacija" većeg bosansko-hercegovačkog entiteta administrativno podijeljenog na deset patuljastih županija od kojih su tek dvije multietničke: Srednjebosanska i Hercegovačko-neretvanska, dok u preostalih osam jedan od konstitutivnih naroda ima apsolutnu većinu.

Naziv "Mašićeve rezolucije", koja će zasigurno naći svoje mjesto u bogatoj "povijesti beščašća" BiH, je "Rezolucija o osudi inicijativa za federalizaciju BiH i njenih entiteta s ciljem etno-nacionalnih podjela i snaženje separatističkih tendencija". Ovom nevjerojatnom staljinističkom formulacijom, koja bi "osuđivala inicijative", Damir Mašić je istaknuo ozbiljnu kandidaturu za ovdašnjeg "führera iz našeg sokaka", uz Vojislava Šešelja i Dražena Keleminca u Srbiji, odnosno Hrvatskoj, fenomenu o kojem sam pisao u jednom od prethodnih brojeva Expressa, uz jednu ogradu: Mašić je najvjerojatnije samo megafon Zlatka Lagumdžije koji iz pozadine vuče konce svojih marioneta instaliranih u institucijama BiH.

Sama rezolucija vrvi proizvoljnostima, ali prvi puta otvoreno i beskompromisno zagovara uvođenje principa "jedan čovjek - jedan glas", čime bi se prebrisala sva nacionalna prava manjinskih naroda, što je u jednoj višenacionalnoj zemlji ravno govoru mržnje i zveckanju oružjem, odnosno najteži oblik antiustavnog djelovanja. Međutim, ono što izaziva zebnju je ono što se događalo nakon što je "Mašićeva rezolucija" stavljena na dnevni red Federalnog parlamenta.

Svi zastupnici iz reda hrvatskih stranaka, HDZ-a i HDZ-a 1990, napustili su parlament, nakon čega je rezolucija izglasana, odnosno postignut je nikada dosada viđeni svebošnjački konsenzus, bez ijednog glasa koji bi narušio ovo nacionalističko bezumlje. Za rezoluciju je glasala čak i Naša stranka koja je dosada stajala po strani kada je riječ o raspirivanju mržnje prema Hrvatima, jer se sva ta rabota u suštini svodi samo na to, pošto rezolucija nema nikakvih izgleda da prođe u Domu naroda, gdje će je hrvatski klub glatko "sasjeći". SDP-ovu prijedlogu pridružili su se i SDA i SBB, iako ove dvije stranke skupa s HDZ-om čine vladajuću većinu na federalnoj i republičkoj razini. S pravom se onda postavlja pitanje zbog čega se sve ovo događa, zbog čega uopće insistiranje na sličnoj rezoluciji?

Postoje barem tri dobra razloga za to, pored antihrvatske histerije koja je rezultat frustracija jednog pregaženog nacionalizma u srazu s onim republičkosrpskim, točnije Dodikovim.

Kao prvo, Mašićeva inicijativa izravna je posljedica Erdoganova "obračuna" s Europskom unijom i zauzimanje strane u tom sukobu, a ujedno i bespoštedna borba za Erdoganova bosansko-hercegovačkog vezira koja se vodi između SDA, SBB-a i "multietničkog" SDP-a, jer su od aktualnog vezira Bakira Izetbegovića, izgleda, nakon sulude groteske oko revizije tužbe prema Srbiji gotovo svi digli ruke, jedino ga, mlako i neuvjerljivo, brane stranački poslušnici. Da podsjetim, Sud je odbio prihvatiti reviziju zbog nelegitimnog statusa agenta BiH Sakiba Softića pred tim Sudom, a Bakir Izetbegović je godinu dana ranije imao tu informaciju, ali je unatoč tome pokrenuo reviziju čime se prije svega na jedan bezobziran način poigrao s osjećajima i traumama obitelji žrtava srebreničkog genocida.

Drugi razlog je unutarpolitički, odnosno radi se o predizbornim smicalicama unutar bošnjačkog korpusa u kojima je SDP izgleda preuzeo inicijativu. Lagumdžija i njegovi prevaranti napokon su, nakon deset godina, shvatili kako to rade istinski majstori, mislim prvenstveno na Milorada Dodika koji je proteklih desetak godina s lakoćom u političku ropotarnicu poslao nekoliko garnitura oporbenih republičkosrpskih političara.

Njegov način rada sada je preuzeo SDP, jer je i njihov razvojni put jako sličan: od socijaldemokratskih stranaka vremenom su se pretvorile u nacionalističke utvrde. Navest ću samo jedan primjer koji na najbolji način govori tome u prilog: prije nego što je Lagumdžija u Predsjedništvo BiH ubacio kukavičje jaje u liku Željka Komšića, SDP je solidno stajao u Republici Srpskoj, ali i na područjima u kojima većinski žive Hrvati. Primjerice, u Općinskom vijeću Gruda, jednoj od etnički najčistijih općina u BiH, imao je nekoliko zastupnika. Strategija je vrlo jednostavna: povući političke oponente u nacionalistički mulj čime postaju nemogući bilo kakva suradnja i dijalog s drugima, jer je svaki dogovor i uvođenje političke odgovornosti jedna vrst političke smrtne presude za društveni talog koji se u međuvremenu nakupio na "ljevici". Ovo je zapravo jedini način opstanka SDP-a i njegovih sve agresivnijih derivata, poput DF-a i Građanskog saveza.

Treći razlog je potpuna paraliza američke administracije u BiH, a samim tim i OHR-a i njihova klauna Valentina Inzka, jer Trumpovu administraciju, što je bilo i za očekivati, BiH interesira kao lanjski snijeg. Pomalo je žalosno izgledao Johnathan Moore, šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, koji se nevoljko oglasio povodom Izetbegovićeve samoubilačke diverzije na institucije BiH. Izjavio je, u maniri  preplašenih Gogoljevih činovnika, sljedeće: "Neki ljudi imali su neke informacije, imali su pismo Međunarodnog suda pravde, i nisu to objelodanili. Mislim da bi bilo bolje da su se ponašali drugačije.

Mislim da lideri moraju biti iskreni, praktični i otvoreni prema ljudima u svojim, ali i u strankama u koaliciji. Pravi državnik pokazao bi činjenice svom narodu, svim svojim sugrađanima, partnerima u koaliciji – i onda tražio od njih podršku". Ove eskapističke i neuvjerljive Mooreove izjave najočitiji su dokaz kako "međunarodna zajednica" još uvijek nije od Trumpove administracije dobila apdejtane "upute za uporabu". Doduše, i ovaj eskapizam je nešto u odnosu na Mašića i njegovu raspomamljenu družinu iz Federalnog parlamenta, jer barem ne stvara "zlu krv".

Dok Jonathan Moore za uznapredovale metastaze jednog društva "propisuje" aspirine,  Lagumdžijini "ljutotravaši" su ipak za malo radikalnije i "provjerenije" metode: "na ljutu ranu - ljutu travu", pa tko preživi. Međutim, ni tu nije kraj aktualnom političkom šibicarenju: Emir Suljagić, bivši član SDP-a, DF-a, a sada Građanskog saveza, s tim da nije isključeno da do zaključenja narednog broja Expressa ne istupi i iz ove stranke, u Mašićev "ljuti melem" dodao bi i "zrnce Putina". On naime predlaže bošnjačko-srpsko bratstvo na liniji Erdogan-Putin, a u cilju eliminacije Hrvata iz političkog života.

Da bi apsurd bio veći treba podsjetiti kako je Emir Suljagić bivši novinar i autor "Razglednice iz groba", jedne od najpotresnijih knjiga o Srebrenici koja progovara o ovoj tragediji iskustveno i iznutra, te je stoga uistinu nejasno otkuda on u istoj prići s bivšim Šešeljevim i Miloševićevim šegrtima. Jedino pozitivno u vezi Suljagića je to što on nije licemjer, niti je to ikada bio, poput Mašića i drugova. Uzgred, i to je, na žalost, u zemlji gdje je mimikrija pravilo nekakav pomak naprijed.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250